S gotovo pedeset godina malo tko misli što je mislio i sa sedamnaest. U toj zakonitosti ni Anto Đapić nije izuzetak. Dapače. S četrdeset sedam govori sasvim drukčije nego što je govorio i s četrdeset pet! Nakon što ni adoptiranjem u stranku Slavena Letica nije uvjerio "europske političke čimbenike" da se promijenio i on i HSP, Đapić kao da se poslije više od desetljeća zasitio uloge "nacionalnog idealista".

Videći da s imidžom "mladog ustaše" nikad neće do najviše vlasti, počeo je javnu preobrazbu, spreman udovoljiti "uvjetima natječaja" spomenutih "europskih čimbenika". Najprije su sa zida HSP-a nestali portreti "velikih hrvatskih muževa". Potom se na savjet svojih novovopridošlih "modnih stilista"(Slaven Letica, a potom Mate Granić) Đapić okanio crne boje, da bi nakon toga, sluteći da bi i njemu i stranci mogla izmaknuti svaka ozbiljnija vlast, počeo "europsko profiliranje HSP-a".

Čim je dobio odbijenicu HDZ-a, kojemu su "iz Europe sugerirali" da se okani HSP, Đapić je objelodanio da je HSP "spreman na suradnju i sa SDP-om"! I povijesni se presedan dogodio u Velikoj Gorici, gdje su "crveni" i "crni" uime vlasti "prevladali prošlost". Ali lokalna je vlast ispod Đapićevićevih (i HSP-ovih) političkih težnji. On(i) bi vlast u Hrvatskoj. Uvjeren da je do nje moguće političkom kozmetikom i demokratskim mantranjem, Đapić se upustio u projekt "kako da se zaboravim", uvjeren da će nakon takvih javnih seansi i drugi zaboraviti što je do nekoć bio. Bez toga općeg zaborava njegovih "mladenačkih grijeha" Đapićeva se politička pretvorba može doživljavati jedino kao groteska.

Jer kad netko godinama nosi samo crno, kao Đapić, a onda se te boje odrekne, tada to zbunjuje. A kad netko poput Đapića godinama po Hrvatskoj "mjeri visinu kukuruza", a onda se od "agronoma" počne pretvarati u dragovoljca za izraelski kibuc, onda je to groteskno. Kada se pak netko kao Đapić odrekne "obiteljske tradicije" i njezinih "modnih detalja", a na glavu staviti židovski kippeh, to izgleda kao dvolična farsa. Možda je ta Đapićeva preobrazba i iskrena, no ona je zbog svega onoga što je govorio otkad je ušao u politiku dakle, od 1990. i ulaska u osječki HDZ, preko zagrebačkog "preotimanja HSP-a" Dobroslavu Paragi, do konca posljednjih parlamentarnih izbora neuvjerljiva. Đapić je sve do prije dvije godine tijekom cijelog svog "političkog rada" ostavljao dojam da mu je politički motto: "Ljuta trava, na ljutu ranu.