Posljednjih dana ove su se stranice često spominjale, a sudeći po statistikama posjeta s jednog osječkog servera napravljeno je dežurstvo koje budno motri što mi to radimo, što ćemo mi to reći ili pomisliti. Ista osoba koja nas je zadnjih dana toliko spominjala pritom nam je nadjenula naziv Liliputanci. Do prije koju godinu vjerojatno bismo dobili naziv Srbi, Četnici, Židovi ili neku drugu njima tada nepodobnu manjinu (bilo nacionalnu ili inu), no kako je u tijeku stvaranje novoga imidža ne dotiču se takvi “pogrdni nazivi” pa se očigledno stvorila potreba osmisliti novu nepodobnu imaginarnu manjinu (koja valjda neće nikome politički smetati) i tako smo mi postali Liliputanci.

Istom prigodom pripomenuto je kako nismo građanski, kulturni (pretpostavimo zbog članaka objavljenih na našim stranicama op.a.). Ukoliko je konstatirati kako je put uz turističku, a ne diplomatsku vizu upravo turistički put, kako će loši potezi zasigurno imati reperkusije i na grad Osijek, odbiti prihvatiti odgovornost za nešto s čim nemamo veze, ili općenito izreći nešto što se nekome ne sviđa nekulturno, a onda smo vjerojatno vrlo nekulturni i negrađanski i ispričavamo se što odbijamo šutjeti. S opaskom kako ćemo iza svojih riječi stajati i za dvije, pet, deset ili više godina. Jer upravo jedna od vrlina građanskog odgoja jest da se čovjeka drži za riječ.

Upravo stoga što i međunarodna zajednica drži ljude za riječ, ne treba čuditi što je prva poruka iz Izraela bila pljuska. Malo je vjerojatno kako će međunarodna zajednica vjerovati nekome tko je donedavno vrlo otvoreno mjerio visinu kukuruza, izjavljivao kako Židovima za vijeme NDH imovina nije oduzimana već samo davana drugima na upravljanje, kako je dobra vijest da se broj Srba u Hrvatskoj smanjuje, nekome tko je ponosno nazočio postavljanju spomen obilježja Juri Francetiću (kao poseban gost!), nekome tko, uostalom, i dan danas u službenoj stranačkoj himni ima ustaški pozdrav, ponosni autor iste još ponosnije pjeva o Maksovim mesarima i crncima Francetića Jure, a da se ne pominje kako brojne ekstremističke skupine u Hrvatskoj ističu upravo tu stranku kao svoju. I još kada se tome pridodaju ponosne izjave kako je za simbol izabran vuk jer “vuk dlaku mijenja, ćud nikada” vjerojatnije je da negdje među tim činjenicama treba tražiti razloge skepse u međunarodnim krugovima, a ne upirati prstom u druge i tvrditi kako su to sigurno oni tamo nekulturni nešto zločesto pisali Izraelu. I sama takva konstatacija implicirala bi naš određeni utjecaj na Izrael pa u kombinaciji s tim još apsurdnije zvuči izjava kako je onda jedan turist učinio mnogo više. I tu će se onda očigledno morati odlučiti što se zapravo želi istaknuti kao “istina”.

Shvaćamo da je zasigurno teško nakon toliko godina okrenuti ploču pa onda inzistirati na dosljednosti. Vjerojatno je teško u takve preobrate uvjeriti sebe, a kamoli druge. No, kada su motivi toliko snažni, poput npr. ministarske fotelje, možda se i uspije, makar sebe. Jedini problem na kraju ostaje Internet koji pamti. Pamti sve nepromišljene izjave, ili pak u određeno vrijeme dobro promišljene. Pamti sve ono što bi mnogi sada željeli da se ne pamti, da se o tome ne priča i da se kulturno šuti. Internet priča jednu priču i nema načina natjerati ga na šutnju.