Rođen sam u proljeće 71. Hajduk je te godine nakon duge suše osvojio titulu prvaka Jugoslavije, a Savka i Miko Tripalo zaljuljali ulice, izvukli narod na trgove, podigli na noge studentariju i napunili crkve. Negdje sredinom 80-ih, kad sam se počeo zanimati za politiku, kao spužva sam upijao priče o maspoku, Vici Vukovu, Savki, Paradžiku i Budiši, Čičku ... Dolazio sam nekako do starih požutjelih novina, zagledao fotografije Savke i Mike koji pred svjetinom s transparentima u rukama drže govore, obećaju reforme. Sve mi je to bilo zanimljivo to više jer te ljude tada nisam mogao vidjeti na javnoj sceni: nije ih bilo u medijima, o njima se pričalo potajice, samo pred "provjerenima", šaptalo u strahu od narodne milicije. Miko mi je bio najzanimljiviji jer je iz mojega kraja.

Sin bogate kuće, otputio se u partizane, tukao protiv fašista, a onda se usudio reći Titu da Jugoslaviju valja olabaviti, dopustiti republikama da prodišu. Maknut je zajedno sa suradnicima nakon Karađorđeva, kad su "pale glave", ali nam je zato ostao Ustav iz 1974. koji je mojoj generaciji omogućio da izvuče Hrvatsku iz Federacije. Deset godina je prošlo od smrti Mike Tripala — časnog ljevičara i Hrvata, čovjeka. Danas je malo takvih kao što je bio on.