Iako se od taktičkog miksa kakav je bio daytonski sporazum nastojalo proslavom desetogodišnjice njegovog potpisivanja i nedavnog dopisivanja stvoriti datum najvećeg uspjeha američke međunarodnopolitičke strategije koncem devedesetih, činjenica je, kojoj sam nedavno svjedočio, da o tome ne postoji nikakvo spomen-obilježje u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson i hotelu "Hope". Čak ni oni na informativnim pultovima nisu nikad čuli da su se tu održavali razgovori za otpetljavanje balkanskog zapleta. O tome postoji tek izložbica u gradu Daytonu.

Daytonski sporazum, doduše, jest otpetljao situaciju, ali samo do novog čvora: frankensteinovog uređenja države kao deklarativne cijene zaustavljanja bosnoubilačkog rata. Ovim se sporazumom nije zaustavio osvajački velikosrpski rat, već oslobodilački rat Bošnjaka i Hrvata protiv antibosanskih Srba, kako bi potonji na terenu prihvatili podjelu u omjeru 51:49 posto za Federaciju BiH. Srbima je za povlačenje na daytonske crte obećana republika, koju su oni prihvatili u okviru modela bivše SFRJ, dakle, kao dozvolu za neku buduću disoluciju. SAD je BiH nametnuo Pax Americana, što znači da "srpski entitet" iz američkih strateških razloga mora postojati, premda se ne može logički objasniti zbog čega ne "bošnjački" ili "hrvatski entitet", čije se nepostojanje opravdava time da je on bio potrošeni Tuđmanov ulog radi ponovnog stjecanja istočne Slavonije.

Ako su tvorci Republike Srpske: Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić - serijski ratni zločinci, kako se njihova tvorevina može prihvaćati kao epohalna mirovna opcija i nezamjenjivi oblik države? Jedino kao američki hegemonistički efekt! Zbog čega bi daytonski sporazum morao biti trajan obrazac, a washingtonski služiti za jednokratnu dnevnopolitičku uporabu? Ovih se tjedana metarealistički, što znači predelikatno za nadređene, a prezahtjevno za podređene sudionike, išlo na reformu deformiranog Daytona. Ako je dosadašnji Dayton bio u službi dogovornog zaustavljanja rata, sada bi njegov novi cilj imao biti dogovorno ulaženje u euroatlantske integracije i promjenu ustava do travnja 2006.

To znači da bi se Bosna i Hercegovina morala ustrojiti kao država s jedinstvenom vladom, jer EU neće željeti pregovarati s četrnaest vlada. Ovakva Bosna, 96 posto etnički čista u priznatoj Republici Srpskoj i 95 posto u nepriznatoj "Herceg-Bosni", sama sebe paralizira svojom hiperkonstitucionalnošću, sličnoj Rubikovoj kocki, koju istodobno slažu šest ruku, nema minimalne uvjete za funkcioniranje u globalno orijentiranom EU-u. Želi li izići iz statusa države intenzivne njege u državu koja se kreće, Bosna se treba rekonstruirati. No kako do ulaska u EU, po nekima, Bosni treba od 10 do 25 godina, postoji realna opasnost da će bosanski Srbi to vrijeme htjeti iskoristiti za formalno približavanje Srbiji, a Hrvati za sadržajni odlazak u Zapadnu Hercegovinu ili Hrvatsku. Tko se želi vratiti u Bosnu koje nema i koje ne može biti?

Svojim sadističkim standardima, EU bi se bez pritisaka SAD-a teže privolio primiti BiH u svoje članstvo, stoga i ne čudi da je ova normalizacija Daytona (jedan predsjednik, jedan premijer, jedna vlada) došla od strane SAD-a. Bez obzira na shizofrenu podijeljenost Bosne i Hercegovine, strateška pogreška je odgađati njeno brže primanje u EU. Krucijalno je pitanje kako mrkvu (Republiku Srpsku), zbog Kosova i Crne Gore, ne pretvoriti u štap? U Washingtonu su bosanskosrpski lideri dali tisućito obećanje američkim dužnosnicima da će učiniti sve da Karadžića i Mladića izruče u Haag. Narodi BiH se nikada u potpunosti neće moći dogovoriti, jer su im zahtjevi principijelno proturječni, a tragični promašaj Daytona je što je upravo od takvih kontradikcija sagradio ustav. Te se narode primoralo na Dayton izvana. Na koga sada vršiti pritisak, kada Izetbegović, Milošević i Tuđman više nisu u igri? Kakvom cjelinom svladati pojedinačne etničke interese?

Rješenje je za Bosnu i Hercegovinu - igra otvorenih karata. Oni koji nisu za takvu igru i za takvu državu, trebaju biti politički diskvalificirani, mjerama protiv političke i demokratske opstrukcije razvoja BiH, jer ovoj previše ispaćenoj državi oduzimaju vrijeme i rješenja. Ako Hrvati, Srbi i Bošnjaci trebaju biti zakon, onda Bosna i Hercegovina treba biti ustav.