U Granićevu i Đapićevu manijakalnom maršu prema vlasti, koji je po količini bizarnosti i neprincipijelnosti definitivno presedan u političkom životu Hrvatske, otvara se prostor, kao i onda kad je HDZ mijenjao politiku, za artikuliranu, civiliziranu, desniju, euroskeptičnu političku opciju

I tako je Thompson prestao pjevati za HSP. Njegov dojučerašnji stranački šef Ante Đapić, kojemu se kao najslikovitiji dojam s reformatorskog puta u Izrael nametnuo masni ručak plaćen HSP-ovom karticom (tako stoji u Đapićevu dnevičkom zapisu u Globusu), ispratio ga je iz HSP-a kao da je u međuvremenu pretrpio neku težu traumu koja je za posljedicu imala amneziju. Đapić je, naime, izjavio da je Thompsonova odluka da napusti HSP mudra i da je to bilo očekivano "s obzirom na posao kojim se bavi". Estrada i politika nemaju ništa zajedničko, misli Đapić sada, a što je o tome mislio dok mu je Thompson skupljao birače i kad je njegovu pjesmu bio izabrao za himnu HSP-a, to je, dakako, nebitno jer Đapić ionako o svemu danas misli sve drukčije nego lani.

Đapić je Thompsona ljubazno ispratio natrag na estradu, a on će se s Matom Granićem nastaviti baviti tom ozbiljnom politikom kad im je već tako dobro krenulo. Uskoro će i stihovi Thompsonove himne HSP-a zacijelo biti izbrisani s Interneta: transformacija HSP-a iz desnice u Nešto ući će tako u završnu fazu. HSP će biti kao novorođenče spreman i za Europsku pučku stranku i za sudjelovanje u vlasti, jedino što neće imati stav ni o čemu, jer se, naravno, nijedan stav pretjerano ne isplati u izborima koji padaju usred općeprihvaćenog putovanja prema Europskoj Uniji.

No, nije se Đapić dosad riješio samo Thompsona kao nekakvog emocijskog motivatora desnice u Hrvata, nego se taj pragmatični magistar otarasio svih tema koje su tu istu desnicu najviše zanimale. Od Đapića se danas sasvim sigurno ne može čuti ni riječ kritike na račun Haaškog suda, na čemu je bio izgradio skok HSP-a u vrijeme kad HDZ o tome nije smio ni pisnuti. Obaveza suradnje sa Sudom i ustavni zakon ne znače da se ne može različito misliti o poslu što ga je Sud do sada napravio, stotine tisuća Hrvata ne doživljavaju, na primjer, Haaški sud kao do kraja kompetentnu i pravednu instituciju, ali nijedna veća stranka u Saboru ne usudi se više preuzeti zastupanje mišljenja tog dijela Hrvata. Tako ni o pobačaju. O rasprodaji nacionalnog bogatstva. Tako ni o pitanju dinamike odnosa sa Srbijom. Na koncu, ni o svim neizvjesnostima koje proizlaze iz pitanja da ili ne u Europsku Uniju. U paničnom strahu od isključenosti iz moći i odlučivanja danas se u Hrvatskoj neopravdano iskorjenjuje politička desnica, a ona svagdje u Europi ravnopravno postoji i pokriva čitav spektar tema.

Desnica u Europi raspravlja o posljedicama ukidanja granica, o radnoj snazi s istoka, o ograničenjima ljudskih prava zbog terorizma i nacionalne sigurnosti, o teretu projekta EU na nacionalne proračune i ekonomije. Kod nas desnica, odnosno ono što se još smatra desnim poput HSP-a ili čak HDZ-a, oni se ne usude reći ništa ni o čemu, u paničnom strahu da će biti izopćeni. Zbog njihove vlastoljubivosti jedan dio građana nepravedno ostaje izigran i bez političkih predstavnika, što će kao posljedicu sasvim sigurno imati određen pad rejtinga ovih stranaka. Posebno HSP-a koji, pod Granić-Đapićevom politikom, ne samo da nastoji ublažiti stavove i oprati se od ustaškog znakovlja koje je krasilo njihove skupove i konferencije za novinare, nego se oni žele na svaki "unaprijediti" u stranku koja pokriva tako širok spektar birača kao, recimo, HDZ ili SDP, što je, dakako apsurdno i nemoguće.

U tom Granićevu i Đapićevu manijakalnom maršu prema vlasti, koji je po količini bizarnosti i neprincipijelnosti definitivno presedan u političkom životu Hrvatske, otvara se prostor, kao i onda kad je HDZ mijenjao politiku, za jednu artikuliranu, civiliziranu, desniju, euroskeptičnu političku opciju. To su, naravno, neki već nanjušili, ali zasad još, na žalost, uglavnom oni koji već ranije nisu imali problema prošetati se od ljevice do desnice ne bi li našli publiciteta i položaja. Zdravko Tomac kaže da traži istomišljenike za jednu ozbiljnu protubriselsku stranku. Zaista je pitanje što Zdravko Tomac više može dati hrvatskoj politici, ali evo, on se prvi sjetio, zajedno s pomoćnikom Nenada Ivankovića čiji je projekt SIN-a, koji je također pokrenut onda kad je HDZ uzmicao od desnice, bio neslavno propao iz dva razloga. Prvo zato što je bio preestradno osmišljen. A drugo zato što je HSP tada još pokrivao jedan određen spektar desnih tema, i to ozbiljnije od Ivankovićeve stranke. Sada se taj prostor čini slobodnijim nego ikada, ali za nekoga tko se neće izgubiti u ekshibicijama. Društvo okupljeno u Hrvatskom kulturnom vijeću i ovo koje se nazire u Tomčevu Hrvatskom zvonu, to su, čast izuzecima, ljudi koji su već sami banalizirali svoj desni politički angažman. Miroslav Rožić, koji se sada javlja kao jedna, uvjetno recimo, oporba Đapiću, nije netko tko će, barem ne u dogledno vrijeme, napraviti solo karijeru poput Heiderova odmetnika Heinza Christiana Strachea, koji je sada zvijezda desnice u Austriji jer je otišao od Heidera kad je on zbog vlasti pristao na prevelike kompromise.

Netko bez megalomanskih ambicija da odmah uđe u vlast, bez biografije u kojoj je nemoguće naslutiti ikakav kontinuitet, bez nepopravljivog imidža i svakako ne trivijalizirana politička figura, takav netko sada ima izglede profitirati od ovog bijega s desnice koji je simbolično završio Đapićevim tapšanjem Thompsona da se vrati estradi jer je politici dao sve što je trebao.