Većina javnih komentara Mesićevu poslanicu ocjenjuje kao 'riječi i pozu značajno teže od stvarnog merituma stvari'. Piše se o ispadu 'taštine', 'graji', 'namirivanju dugova oporbi', sporu izvan nacionalnih interesa, 'u zoni trvenja elita', čak i o 'veleizdaji temeljne političke inteligencije, odgovornosti i pristojnosti prema javnosti'. Oporba Mesića uzela ozbiljnije: Račan razmišlja postaviti pitanje povjerenja Vladi, Đapić se nada prijevremenim izborima. A Sanader tvrdi da sukoba s Mesićem - nema! Ja sam bliži oporbenoj ocjeni da je riječ o vrlo značajnom političkom događaju, premda smatram da će od njega najmanje profitirati baš oporba. Prvo, ako je prodaja jedne Liburnije bila prvorazredan politički događaj, kako bi darovanje 100 Liburnija moglo biti nevažno? Pri čemu bi Hrvatska država lako mogla upasti u jednostranu reviziju rezultata II. svjetskog rata, i to namirujući potrebe stranih i mrtvih, a zanemarujući prava svojih živih građana. Umirovljenika i zakonito opljačkanih u privatizaciji, npr.?

I nacionalizacija je bila po zakonu ... Smatram, dakle, da i Mesićeva gesta i većina njegovih riječi i te kako stoje. Osim onih — 'nije se išlo neselektivno protiv svih, samo na osnovi nacionalne pripadnosti, nego protiv kolaboranata' — kojima se prikriva užas etničkog čišćenja provedenog od naših antifašista. Jer Mesić je pokazao da svoje ovlasti i te kako znade upotrijebiti: depolitizirao je ne samo mladi HV nego i 300 godina stari SA (Sinjsku alku), i tek sada znamo da smanjivanje predsjedničkih ovlasti nije bilo štetno ... A Sanader? Hoće li se i za njega pojaviti grafit 'ne dajte mu olovku!'? No takva bi usporedba s Tuđmanom ovdje bila kompliment: potpisat ću sve što vi hoćete da mogu uraditi sve što ja hoću ... Riječju, i Sanader je Poslanicom na dobitku. Ne tvrdi uzalud da nije u sukobu s Mesićem koji mu je dao izvrsnu izliku da obećanje Austriji ne provede, a da vjerodostojnost sačuva. No Đapić neće skoro na izbore. A ako se polakomi, glavni bi gubitnik mogao ispasti Račan.