Hrvatskom predsjedniku svašta možete zamjeriti, ali vještinu medijske manipulacije, doduše na stari demagoški, ali ovdje još funkcionalan način to nikako! Pogledajte njegova najčešća obraćanja javnosti: to su uvijek tobože spontano uzete njegove misli na "slučajnom" susretu, na kojem novinarima "makar nije mjesto niti vrijeme, ali kad već inzistirate" odgovara na uglavnom pripremljena pitanja. Pitanja koja se "slučajno" uvijek tiču najaktualnijih političkih tema! Makar je mjesto radnje otvaranje izložbe: slika ili krava. Jer, predsjednik građanin svjestan je snage demagogije i uz nju što veće nazočnosti u javnosti pa dolazi gdje ga god pozovete. I uvijek je tu kao slučajno kamera Mirka Galića! Nema je u Bruxellesu kad počinjemo pregovore s Unijom, ali je ima gdje god se Mesić po Hrvatskoj prošeta.

Dakle, zašto je gas stisnuo baš sada? U tom danu, dok glede mogućeg povratka imovine otete stranim državljanima nakon 1945. godine narod ništa ne razumije, a najmanje zna da je u najvećem broju taj problem riješen međudržavnim ugovorima, Stipe Mesić se penje na branik nacionalne suverenosti i brani je rukama i nogama. Gotovo da ga fizički možete zamisliti kako s granice gura strance što im je Sanader tobože darovao pola Hrvatske. Kakva prigoda za raskošnu demagogiju! Jer, on mora znati da ti pregovori traju već sedam godina. On mora znati da je Račan održao dva kruga razgovora s Bečom na tu temu. Zašto, dakle?

Zato što je Mesiću jasno da, s obzirom na dosadašnje međudržavne ugovore koji su riješili tu tematiku, priča može pasti jedino na ispriku i osudu. Ispriku i osudu čega? Antifašizma i partizana čiju pljačku ćemo sada platiti! Ako se, dakle, sada konstatira da su partizani izvršili svojevrsni genocid nad Nijemcima i Austrijancima, a jesu, jer su što deportirali, a što likvidirali pola milijuna ljudi, antifašizam neće imati onaj sjaj kojim ga Mesić polira već godinama. Da se, dakle, ne bi to konstatiralo, Mesić ide preko ruba i tvrdi da su nakon 1945. kažnjeni samo oni koji su surađivali s fašistima. S obzirom, pak, na to da je osvetom obuhvaćeno pola milijuna ljudi, on ih zapravo tretira sve kao kolaboracioniste, dakle fašističke suradnike.

Zašto Mesić prelazi Rubikon? Zato što bi trijezan prošireni razgovor o toj temi pokazao da su partizani doista izvršili svojevrsni genocid nad Austrijancima i Nijemcima. A da su ga planirali, dakle i najavili u odlukama AVNOJ-a, još 1944.! Na summitu u Potsadamu, na koji se Mesić poziva, Jugoslavija uopće nije uvrštena u zemlje koje imaju pravo na tu osvetu. A najavila ju je godinu dana ranije! Ponovilo bi se, dakle, da su, osim ovog genocida, u istom dahu izvršili i masovan zločin na Bleiburgu, da su potom onim sadističkim otkupom od seljaka izvršili daljnji zločin, a da su se iskorjenjivanjem građanske svijesti pokazali pravim barbarima. Da se tako ne bi razgovaralo, Mesić se odlučio za poslanicu. Jer bi razgovor na drugi način jasno postavio pitanje: što je ostalo od slavnog antifašizma? Što je antifašističko u tim tipičnim fašističkim potezima? Antifašisti nikada nisu naučili otvoreno razgovarati o svojim grijesima. Nije niti Stipe Mesić.