Još do jučer Hrvatska nikome nije bila zanimljiva. Otkrivena je preko noći iako opstoji na ovim prostorima od stoljeća sedmog. Nekoć su je percipirali kao Jugoslaviju, a kad je postala samostalna, rijetki su odmah znali o kojem je prostoru bivše Juge riječ. Što je to utjecalo na njezin rejting? Atraktivnost položaja na Sredozemlju? Sačuvanost okoliša - urbanog, ruralnog i prirodnog? Ili? Možda su mnogi pomislili da je to još jedna neiskorištena jama u koju mogu baciti svoje prljave industrije i poslove koji nam se velikodušno nude sa zamućenim pogledom na profit lukavih investitora. Mnogi su pak brzo uvidjeli mogućnost koju pruža taj novi eldorado, a koji treba brzo iskoristiti dok se nova država ne snađe i zakonski ne zaštiti svoje dragocjene resurse koji su napadnuti sa svih mogućih položaja. I dok se netko trudi zaštititi jedan, na drugome se otvaraju bokovi. O već registriranim lošim iskustvima ne vodi se evidencija, nisu argument za odbijenice ili za ispitivanje sličnih ponuda u koje se bezglavo srlja.

Dok se mnogi trude odgonetnuti je li dosad prodano 8000 (registriranih) ili 45.000 (neregistriranih) nekretnina, a premetaljka s graničnim razgraničenjima (p)ostaje arbitražnim otkrivanjem matematičkih nepoznanica, Hrvatskoj se nude novi megalomanski projekti koji i na kršu padaju na plodno tlo, što je još jedan od znanstvenih fenomena ove zemlje. Pitanje je bi li u tu kategoriju trebalo svrstati i fenomen kratkog pamćenja.

Kad je počela afera rasprodaje hrvatskih otoka, a već trajala ona o nelegalnoj gradnji, apartmanizaciji i betonizaciji i splitski projekt AFCO smatran završenim nepodobnim slučajem, osnovan je Vladin savjet za prostorno uređenje koji, kako je najavljivano, treba uvesti red u hrvatskom prostoru. Zadatak težak i pretežak s obzirom na sve što se već u tom prostoru dogodilo, a još teži u odnosu na sve što atakira na taj isti prostor. Tek što je obuzdana rasprodaja otoka, ali i zemljišta i nekretnina u nacionalnim parkovima, evo nove opasnosti poput Družbe Adrije.

Taman su mnogi odahnuli, nakon odbijenice Studiji utjecaja na okoliš, kad se najavljuje novi europski projekt. Kamionski transport, zbog zagađenja, treba supstituirati vlakovima na koje se utovaruju kontejneri s robom i prevoze do luka odakle dalje svijetom idu brodovima.

Tako će se odteretiti ceste, smanjiti zagađenje od ispušnih plinova. Samo treba naći izvozne europske luke. One sjeverne nisu praktične zbog pomorskih ruta, tvrde znalci, dodajući da su one na istočnoj obali Jadrana bogom dane za taj unosan posao. Super! Jadranski rukavac Sredozemlja moguće je pretvoriti u europski lučki terminal. Ima samo mali problem. Balastne vode!

One su bile jedan od ključnih argumenata u rušenju Studije o Družbi Adriji. Moguće da je u novom slučaju profit veći i od onoga pretpostavljenog turističkoga koji je evidentno u porastu. U tom slučaju, zaključit će neki, balastne vode neće biti problem. Ali onda treba otpisati marikulturu u koju se mnogo ulaže. Otpisat će se šibenske, ali i ostale dagnje, kamenice i ini prehrambeni artikli iz mora, za koje se tvrdi da su hrana budućnosti. Zamijenit će ih teretni brodovi s balastnim vodama. U tom slučaju nema razloga da im se ne pridruže i tankeri.

E sad, usred tog lučkog terminala treba ostvariti i »hrvatski san«. Što je pak to? Manhattan na Čiovu! Ne nije to ružan san, to bi trebao biti »hrvatski san«. Što bi samo New York imao Manhattan. I Trogir, srednjovjekovni grad na listi Unescove svjetske baštine, treba biti bolji i noviji od New Yorka koji se ne može dičiti tom poviješću. Trogiru kao nadomjestak za povijesne bedeme o kojima još svjedoči, primjerice, kula Kamerlengo, treba u morskom prospektu bedem od 50 nebodera. To je valjda ono za čime teže svjetski nomadi bježeći iz svojih opterećenih urbanih sredina. Oni traže samo to za svoj odmor! U to su bar uvjereni nositelji te megalomanske ideje koji već tvrde da im je predsjednik savjeta za prostorno uređenje dao pismenu suglasnost.

Svi, međutim, nemaju jednako kratko pamćenje. Propagatori Manhattana pred Trogirom izjavljuju da je to prva ideja o gradnji novoga grada na hrvatskoj obali. Zaboravili su na ne tako davnu i osujećenu ideju o gradnji »idealnoga apartmanskoga "dalmatinskoga" gradića« na pašnjacima uz trogirsku Marinu, dakle, u istom arealu, koji bi zapravo u usporedbi s neboderskim otočkim naseljem pred povijesnim gradom bio pravi mačji kašalj. A pogotovo u usporedbi sa zahtjevima tog megalomanskog projekta čiji inicijatori računaju na: porezne olakšice, proglašenje slobodne zone (sjetimo se svjetskog centra za prodaju dijamanata na Hvaru!), proglašavanje Čiova područjem posebnog državnog interesa, proglašavanje projekta nacionalnim interesom (poput autoceste), javno-privatno partnerstvo pri otkupu zemljišta (stanovnici ne prodajte nikome osim njima) i gradnji infrastrukture (model koji se nije uspio provesti ni u slučaju hotela). Odlično zamišljeno! I podsjeća na još jedan propali slučaj - projekt »Turistička regija Sinj - Family park Sinj« koji, kako se i slutilo, u pozadini nije imao ni temeljni kapital. A nema ga ni najnoviji projekt.

Eto, nudi nam se tek još jedna prostorna premetaljka u kojoj nekretnine imaju glavnu rolu. Tom bi teatru trebao jedan strateški upravni odbor koji bi bio u stanju svim tim smicalicama stati na rep.