Hrvatske opozicijske stranke natječu se u izmišljanju argumenata za prijepore s vladajućom koalicijom. Nema dana da netko iz oporbe ne uputi Vladi, HDZ-u ili koalicijskoj vlasti prigovor ili prijekor, kako bi se pokazalo da je njihova politika drukčija od Vladine. U toj se borbi za javne simpatije često ne biraju riječi, ne odmjeruju komentari i ne poštuje pristojnost, jer je važno samo jedno: dokazati da suprotna strana nije u pravu. U potrazi za izgubljenom političkom legitimacijom, koja bi potvrđivala njihovu specifičnost i različitost od vladajućih, oporbeni lideri upustili su se i u nezahvalno osporavanje odluka koje su sami donijeli, odnosno zakonskih propisa što su ih njihove ruke izglasale.

Doista, sve je više primjera koji ukazuju da je nastao novi politički trend na hrvatskoj sceni: osporavanje političke strategije i prakse vladajućih stranaka po svaku cijenu, radi redefiniranja vlastite uloge i stranačke pozicije. Nakon snažnih pomaka na unutarstranačkoj sceni, koja je HDZ učvrstila na središnjoj poziciji, te početka pregovora o članstvu u EU, što je bio strateški cilj svih centrističkih stranaka, od SDP-a i HNS-a, do HSS-a i HSP-a, postalo je jasno da bi te stranke trebale ili početi podupirati Vladinu politiku u tom segmentu ili odrediti svoje nove političke smjernice. Umjesto toga, čelnici većine stranaka odlučili su se, svaki prema svojim mogućnostima, na »kritiku svega postojećeg«, kao da Hrvatska nije započela pregovore s EU-om, ili su se vratili na retoriku koju su koristili u borbama s političarima koji su davno nestali s pozornice.

Jedan od njih je vraćanje imovine državljanima nekoliko stranih zemalja, što je zakonski regulirala vlast koju su sačinjavali današnji oštri kritičari te ideje. Priča bi bila apsurdna kad ne bi bila tema tjedna iako je, očito, riječ o bacanju prašine u oči neinformiranima. Imovina koju je komunistički režim bivše države oteo pripadnicima nacionalnih manjina treba biti nadoknađena i prema odavno važećoj odluci Ustavnog suda, te je nesumnjivo da je prošlotjedna žestoka rasprava o tome samo pokušaj dobivanja političkih bodova. Uz to, ta će se rasprava pokušati iskoristi i kao casus belli u idućim danima.

To potvrđuje i odgađanje sjednice Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU-om koji vodi neformalni šef opozicije i predsjednik SDP-a. On je, zbog sukoba oko imovine austrijskih državljana, zaprijetio napuštanjem tog važnog državnog tijela, što je potez nerazmjeran prilikama. Odustane li SDP od formalne potpore Vladi za ulazak u EU, postavit će se pitanje njegove političke dosljednosti, ali i sposobnosti za igranje fer utakmica.

Slična se pretjerivanja mogu čuti i iz drugih opozicijskih stranaka, poglavito iz HNS-a čiji čelnici, usprkos sve manjem rejtingu, glasno razmišljaju o preuzimanju najvažnijih državnih dužnosti. Naravno, i druge se, pomalo potrošene teme koriste u osporavanju Vladine politike, a u nekima ne možemo ne vidjeti zaboravljivost političara. Jedna je od njih rad trgovina nedjeljom koji su zabranile stranke što danas istupaju protiv te zabrane. Sve je to javnosti znano, ali ako treba izmisliti uzrok sukoba, i to je iskoristivo. Teško se oteti dojmu da je dio opozicijskih kritika Vladine politike namijenjen zapravo smirivanju strasti u vlastitim redovima. U SDP-u, primjerice, traje velika čistka u gradskim i županijskim organizacijama, a vrh stranke nastoji stišati buku koju se pritom čuje iznutra upozorenjima o lošoj politici vlasti. Štoviše, u toj su stranci postali specijalisti za najavljivanje prijevremenih izbora – kadgod se dogodi neki unutarnji sukob, redovi se zbijaju zbog »izbora«. Slična se, razvidna politika vodi u HSS-u, čiji su čelnici zauzeti prebacivanjem odgovornosti za stanje u stranci na one koji s time nemaju nikakve veze.

Doduše, u svakodnevnim političkim aktivnostima na domaćoj sceni paradoksa ne nedostaje. Srećom, nisu svi tako značajni, poput oponiranja Vladinoj proeuropskoj politici, čije provođenje najavljuje proeuropski SDP. Druge, manje stranke, čak i one koje se upravo osnivaju, poput euroskeptičnog Hrvatskog zvona, pokušavaju u kritici politike vladajuće koalicije definirati razloge svog postojanja u političkom životu zemlje. Dobar primjer za to je HNS, stranka koje je za svog mandata obećavala 200 tisuća novih radnih mjesta, a danas prigovara zbog nezaposlenosti.

Nevjerojatno je da čelnici opozicijskih stranaka nemaju nikakvu pozitivnu strategiju kojom bi privukli birače, nego svoj rejting grade na negativnom prikazivanju konkurencije. Najvažniji razlog za to smo spomenuli: ni jedna opozicijska stranačka »centrala« nije smislila nikakav drugi politički program osim »eurointegracija«. Kako taj posao sigurnom rukom vode drugi, preostaju im dva rješenja: neprekidno traženje uzroka za sukob s vladajućima ili osmišljen politički rad na nacionalnoj političkoj pozornici u kojem će ponuditi nove i originalne pravce društvenog razvoja.