Bilo bi sve jednostavno da je riječ samo o ekstremnom događaju, jer i sucima treba priznati pravo na pogrešku. No, da je zapravo riječ o iznimci koja potvrđuje pravilo pokazuje statistika koja bilježi da je na općinskim sudovima neriješeno više od 63 tisuće predmeta starijih od šest godina. U toj »šumi« sigurno su deseci slučajeva sličnih rovinjskome, s još težim posljedicama za parničare od ovoga gdje je sporno »samo« o loše zidarenje.

Ovu je parnicu, kao i brojne dosad, »prekratio« Ustavni sud na kojem se sve više talože dugotrajni sudski postupci. Građani su tu višestruko oštećeni jer svaki dugotrajan spor znači i veće sudske troškove, izgubljenu dobit, a još više gubitak živaca. Nisu rijetki slučajevi da se prave drame u obiteljima zbog neriješenih sudskih sporova prenose i na potomke jer stranke koje ga pokrenu umru prije završetka. Sve je više i slučajeva da stranke uspiju dobiti parnicu, no onda se iz nedokučivih razloga presuda ne uspije provesti.

Građani trpe i time što pune državni proračun iz kojega se isplaćuju naknade za odugovlačenje sudskih postupaka. Ustavni sud je za odštete zbog otezanja postupaka već dodijelio oko pet milijuna kuna. Takvim postupcima bavi se i Europski sud za ljudska prava u Strasborgu, po čijim je presudama Hrvatska svojim građanima morala isplatiti više od pola milijuna eura. Najviše sporova na tom sudu Hrvatska je izgubila upravo zbog dugotrajnih sudskih postupaka i to u građanskim parnicama.

Odgovor na uzastopno gomilanje sudskih predmeta, kojih je na našim sudovima više od 1,6 milijuna, trebala bi dati reforma pravosuđa. Koliko su modeli rješavanja sudskih zaostataka koje primjenjuje Ministarstvo pravosuđa optimalni moglo bi biti vidljivo za godinu dana. Do tada bi iz sudskih ladica trebali biti počišćeni svi sudski zaostaci, pa bi se potom krenulo od nule.