Poračunske muke počele su prije dvije godine, kada su neto prinosnice u bruxellesku blagajnu – Austrija, Francuska, Nizozemska, Njemačka, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo – zatražile da se izdvajanja u bruxellesku blagajnu zbog gospodarske krize smanje s 1,24 na 1 posto ukupnoga domaćega prihoda (GNI). Europska komisija taj je zahtjev odbacila jer troškovi širenjem EU na 10 siromašnijih zemalja ne padaju, nego rastu.

Francuska se ubrzo povukla, shvativši da ne može zahtijevati da manje uplaćuje, a da se ne odrekne novca koji iz europskoga proračuna ubiru francuski poljoprivrednici.Prvi je EK-ov prijedlog ipak bio nešto manji – zahvaćao je 1,21 posto GNI EU 25, odnosno 994.253 milijarde eura za sedam godina. Europski parlament smanjio ga je na 974.837 milijarda ili 1,18 posto. Tijekom luksemburškoga predsjedanja u prvoj polovici ove godine proračunski se prijedlog, na pritisak Velike Britanije, kojoj se pridružila Nizozemska jer uplaćuje po stanovniku gotovo 180 eura godišnje, dvostruko više od Njemačke ili Švedske, smanjio na 1,06 posto GNI, 871.514 milijarda.

Luksemburški premijer Jean Claude Juncker razljutio je Španjolce, Talijane i Grke, u čijim bi se nerazvijenim regijama smanjila pomoć. London je i to odbio. Britancima je trn u oku Zajednička poljoprivredna politika jer na potpore poljoprivrednicima odlazi više od 40 posto zajedničkoga novca. Najviše ubire Francuska, a Britancima dolazi malo jer je udio poljoprivrednog sektora u njihovu gospodarstvu manji.

Zbog toga se još 1984. tadašnja premijerica Maggie Thatcher izborila za “britanski rabat”, povrat većega dijela novca koji njezina zemlja uplaćuje u Bruxelles. Rabat, međutim, dogodine istječe pa su zaredali pozivi na njegovo ukidanje – 1984. je UK, naime, bilo među najsiromašnijim, a danas je jedna od najbogatijih država članica. Britanci, međutim, ne žele ni čuti za solidarnost sa siromašnima i inzistiraju na zadržavanju rabata, koji je to veći što je veće europsko gospodarstvo. Tako bi on, na račun novih siromašnih članica, narastao s 4,7 milijarda eura prije proširenja, na prosječnih 7,9 milijarda eura u idućem sedmogodištu.

Financijska perspektiva, koja se prihvau00E6a za sedmogodišnje razdoblje, temelj je za izradu godišnjih proračuna EU. Ovi su pak osnova za programe korištenja proračunskoga novca. Neki se programi rade i po 18 mjeseci, pa bi za njih za 2007. godinu prihvau00E6anje proračunskoga okvira na summitu 15. i 16. došlo prekasno. Ako se sporazum ne postigne – a teško je vjerovati da bi u sljedećem polugodištu, pod austrijskim predsjedanjem, Britanci popustili ako to ne žele učiniti sada, kada bi to mogli prikazati kao svoju zaslugu – u 2007. će EU ostati bez proračuna. Tada bi se novac izdvajao samo za ono što pokrivaju Europski ugovori: poljoprivredu, kohezijske fondove i upravu. Pristupni fondovi PHARE, ISPA i SAPARD ostali bi prazni, pa tako ni Hrvatskoj, za prilagodbu članstvu u EU, ne bi u 2007. pritekao ni cent. (SdP)