ZAGREB - Josip Friščić nadmoćno je na Glavnoj izbornoj skupštini HSS-a pobijedio Zlatka Tomčića koji će sad, nakon što je 11 godina vodio jednu od najstarijih hrvatskih stranaka, na miru moći razmisliti o tome koji su razlozi doveli do toga da mu čak dvije trećine od 850 izaslanika okrene leđa. I ne samo njemu, nego i gotovo svim njegovim suradnicima koji su ga do zadnjeg trenutka podržavali, a koje su »Friščićevi ljudi« glatko pobijedili u izborima za regionalne HSS-ove čelnike, za članove Predsjedništva i Glavnog odbora. Iako je Tomčić sportski podnio težak poraz i odmah čestitao pobjedniku najavljujući da će dati ostavku i na mjesto šefa stranačkoga kluba u Saboru, vidjelo se da je takvim izbornim debaklom itekako iznenađen.

Očito je da nije znao, ili nije htio, vidjeti što se događa u HSS-ovoj »utrobi« ne samo nekoliko mjeseci prije skupštine, nego u posljednje dvije, tri godine. A otad u HSS-u zapravo vrije, otad »seljaci« počinju glasno negodovati nezadovoljni njegovim vođenjem i generalnom HSS-ovom politikom koja je strmoglavila stranku do izbornog praga, dovela je do političke neprepoznatljivosti i marginalizirala čak dotle da su je, kako je u trenucima iskrenosti i sam priznao, neki bivši koalicijski partneri »šutnuli kao staru krpu«.

Jesu li, kao što se nerijetko kod nas naknadno može čuti, najbliži suradnici krili pravu istinu od svoga šefa, jesu li Ljubica Lalić, Luka Roić, Marinko Filipović, Zdenko Haramija, Ante Simonić, Petar Čavlović i drugi uljuljkivali Tomčića tvrdeći da je riječ o šačici »pučista«, »starim špijunima« i »HDZ-ovim plaćenicima« koji među HSS-ovcima nemaju nikakvu potporu?

Vjerojatno je u njegovu slučaju riječ o kombinaciji jednoga i drugoga - ljudi oko njega nisu mu htjeli proturječiti, a sam je zadnjih tjedana bio spreman zbog ostanka na vlasti izazvati i raskol u stranci, šireći paniku da ga »frakcionaši« - Friščić, Željko Pecek, Božidar Pankretić, Ante Markov, Željko Ledinski, Ivan Kolar, Zvonimir Sabati, Darko Grivičić - hoće maknuti samo zato jer se ne želi odreći nauka braće Radić i Mačeka, a oni da žele HSS-u promijeniti ime i odvesti ga pod HDZ-ove skute.

Oni koji Tomčića jako dobro i dugo poznaju tvrde da se, što mu nije svojstveno, negdje od ljeta, nakon što je ipak priznao da je i sam kriv za gotovo pa rasulo u HSS-u, počeo ponašati »skroz iracionalno«. Umjesto da najavi svoje povlačenje, a da vrijeme do skupštine iskoristi za konsolidaciju stranke i okupljanje što širega kruga ljudi s kojim će zajedno izaći pred izaslanike podnoseći im izvještaj, za što bi nesumnjivo dobio pljesak te bi ga ispratili kao zaslužnog HSS-ova lidera, upustio se u prebrojavanje »unutarnjih i vanjskih neprijatelja« nudeći sebe kao jedini spas za HSS.