Odlazak Zlatka Tomčića s čelnog mjesta u Hrvatskoj seljačkoj stranci nikoga nije iznenadio. Rezultat subotnjega glasovanja na izbornoj skupštini, na kojem je dvije trećine izaslanika poklonilo svoje povjerenje Tomčićevu suparniku Josipu Friščiću, bilo je lako unaprijed pogoditi jer su glavni ljudi »seljaka« još prije nekoliko tjedana pokazali »palac dolje« dosadašnjem vođi stranke. Riječju, Tomčić je »pao« onda kada su to htjeli njegovi utjecajni neistomišljenici, iako se sam, do posljednjega govora što ga je održao kao predsjednik HSS-a, nadao da će se njegova jedanaestogodišnja predsjednička karijera nastaviti barem za jedan mandat.

Bila je to Tomčićeva zadnja pogrešna procjena koja ga je dovela do praktičnog početka mirovine, ali je vjerojatno spasila HSS od daljnjeg propadanja u političkom životu. Odlaskom inženjera Tomčića i njegove »ekipe«, koju su svakako činili članovi što ih je doveo sa sobom iz »Novogradnje« te skromna saborska zastupnica Ljubica Lalić, HSS je pred novim početkom, dok je politička pozornica obogaćena ne samo novim likovima nego i nekim scenarijima čije se izvedbe nisu očekivale.

Govoreći o HSS-u, čini se najvažnijim vidjeti kako će se novo čelništvo stranke postaviti u unutarstranačkim te međustranačkim odnosima. Unutar stranke doći će do svojevrsnog »raščišćavanja« što ga je najavio i novi predsjednik, tražeći odlazak dužnosnika koji su HSS preobrazili u »trgovačku stranku«. Na široj je sceni, istina, mnogo bitnije hoće li »seljaci« nastaviti blisku suradnju sa SDP-om ili će možda prihvatiti »prirodnu koaliciju« s HDZ-om, o kojoj govori Ivan Jarnjak. Stoga je promjena na vrhu HSS-a bitna za ukupne međustranačke odnose, iako je prerano donositi zaključke o tome hoće li možda doći i do promjena u sastavu parlamentarne većine.

Ipak, mnogo važniji pomak od zbivanja u HSS-u predstavlja činjenica da je smjena generacija u hrvatskoj politici napokon nastavljena. Pokazalo se da barem jedna parlamentarna stranka ima dovoljno unutarnje snage i demokratičnosti da izabere novog vođu i da sve to prođe bez stranačkog raskola. Istodobno, postalo je jasno kako je vrijeme neprijepornih »doživotnih« vođa iza nas. Stranke, odnosno stranačko članstvo, žele vođe koji će biti uspješni i dizati rejting njihovoj politici, a ne vlastite spomenike. Politički odnosi u Hrvatskoj prešli su razinu prvobitne fascinacije demokracijom i slobodom govora te se očekuje da ih moderiraju lideri koji su nadišli okretanje jaraca i domjenke popraćene domoljubnom glazbom.

Zlatko Tomčić je do kraja mandata vodio HSS na jednak način kao i kad je izabran, daleke 1994. To je, može se reći, osnovni razlog gubitka povjerenja u njegove liderske sposobnosti. Naravno, uz nekoliko praktičnijih razloga koje su mu spomenuli njegovi oponenti, od dvostrukog gubitka izbora do koaliranja s isključivo lijevom opcijom. Tomčić je stranku vodio samostalno, s vremenom eliminirajući niz uglednijih članova s kojima se nije slagao. U koalicijske odnose ušao je »trgujući« sa svim stranama - prvo s HDZ-om, gdje je bio ministar u Valentićevoj vladi, a potom i s koalicijom HSLS-SDP, kako bi postao predsjednik Sabora. To su politička postignuća po kojima ćemo pamtiti Tomčića, ali teško ćemo se sjetiti neke njegove originalne inicijative, odluke, prijedloga ili postupka. Njegov odlazak skreće pozornost i na ostale dugovječne stranačke predsjednike, odnosno na stranke u kojima nova lica teško dolaze na čelne pozicije. Točnije, samo su dvojica stranačkih predsjednika na tim dužnostima duže nego što je Tomčić sjedio u fotelji prvog HSS-ovca.

Riječ je, dakako, o Ivici Račanu, koji je na čelu SDP-a 15 godina, i Anti Đapiću, prvom čovjeku HSP-a posljednjih 13 godina. Inače, karijere Račana i Đapića, osim po dugovječnosti, imaju vrlo malo dodirnih točaka. O Račanovu se odlasku iz vrha SDP-a raspravlja otkako je on sam najavio tu mogućnost. Posljednjih se mjeseci u javnosti pojavilo već nekoliko kandidata za Račanova nasljednika, od kojih je svakako najozbiljnija njegova zamjenica Željka Antunović. Situacija među socijaldemokratima daleko je od idile: postizborni sukobi u gradskim i županijskim organizacijama, pobuna uglednijih starih članova te zahtjev dijela članstva da se skrene »ulijevo« predstavljaju sve veće teškoće Račanu, koji je SDP uvijek prikazivao kao monolitnu stranku. Račanu bi se, u okolnostima značajnijeg pada stranačkog rejtinga, moglo dogoditi isto što i Tomčiću - da ga zamijeni kandidat kojeg među sobom izaberu utjecajni stranački lideri - te ga potvrdi konvencija stranke. Da bi spriječio takav razvitak događaja, Račan sve više oponira vladajućoj koaliciji i sve češće traži izvanredne parlamentarne izbore. Prošli tjedan tražio ih je istodobno s Pašalićem, ali zbog drugog razloga!

Tomčićev poučak - po kome duljina boravka na funkciji ne znači i efikasnost - nešto je na što i drugi politički lideri trebaju obratiti pozornost. On nam je pokazao kako ni brižan unutarstranački »rad« sa »svojim« izaslanicima, kandidatima i podupirateljima ne jamči vječnost na čelnom stolcu, ako iza svega ne stoji opipljiv i vidljiv rezultat na izborima, u obnašanju vlasti i recentnom stranačkom rejtingu. Sagledavamo li postupke drugih političkih vođa, vidjet ćemo da su oni toga samo djelomice svjesni. Stoga je deložacija Tomčića samo dio personalnih promjena koje bi naša politička scena mogla doživjeti u dogledno vrijeme.