Ivica Račan, lider hrvatske oporbe, ujedno je i predsjednik Nacionalnog odbora za praćenje pregovora Hrvatske i EU-a. Kao takav ili kao lider oporbe, tko zna, izjavio je kako bi bilo dobro da sljedeća godina u Hrvatskoj bude izborna, što će reći da dođe do prijevremenih izbora. Navodno je Vlada tako neuspješna u gospodarstvu da je vrijeme da na vlast dođu oni koji su četiri godine tako »uspješno« gospodarski vodili Hrvatsku. To bi, prema Račanovom scenariju, izgledalo ovako. Godine 2006., u trenutku kada bi pregovori bili u zenitu, u Hrvatskoj bi se šest mjeseci vodila predizborna bitka i nitko ne bi razmišljao ni o čemu drugom nego kako doći na vlast. Naš posljednji vlak za Europu bi pobjegao, ostavljajući nas opet na balkanskom kolosijeku, u društvu s onima s kojima smo čekali kompoziciju u Račanovo vrijeme.

Ova vlada će nastaviti svoj uspješan posao, koliko god to nekom smetalo, te sljedeće i 2007. godine završiti pregovore koji nam otvaraju put u punopravno članstvo. Da je Sanader, na primjer, raspisao prijevremene izbore u trenutku kad su počeli pregovori dobio bi bez muke još jedan mandat, ali mu to, kao odgovornom političaru, nije palo ni na pamet. Izbori se ne raspisuju kada treba obaviti velik posao, jer nacionalni interesi su onda viši i važniji od svakog stranačkog. Račan je očito mnoge toga pobrkao. Zaboravio je da je bio na čelu gospodarski neuspješne vlade, da nije uspio uvjeriti Bruxelles u hrvatsku vjerodostojnost i sada grčevito pokušava vući poteze kojima bi osnažio svoju poziciju, mršavu i u njegovoj vlastitoj stranci, a da se o Hrvatskoj ne govori. Ponaša se, zapravo, u stilu starih političara koji jedno govore (hoću izbore!), drugo misle (kamo sreće da ih sada nema, jer bih izgubio!), a treće čine (nervozno bocka na sve strane).

Europa, koja također ima krizu liderstva, ipak ima briljantnih primjera uspješnih političara. Na primjer, sada već sigurno karizmatski britanski premijer Tony Blair, kojem neće biti teško priznati da je nešto pogriješio i koji će buldožerski gurati prijedloge koji ne koriste samo njegovoj zemlji, nego Europi u cjelini. Tako je bilo sada u Bruxellesu.

Premda nisu zvijezde, u Europi imponiraju i mladi političari koji su na čelu novih europskih tigrova, primjerice Andrus Ansip iz Estonije ili Aigars Kalvitis iz Latvije. Sve su to ljudi iza kojih su rezultati, koji imaju kredibilitet govoriti i o Europi budućnosti i o uspjesima država koje vode. Imponira i Španjolac Jose Rodriguez Zapatero. Duga je lista Europljana koji točno znaju što su nacionalni interesi, a što europski. Što su pravi lideri pokazuje i Wolfgang Schüssel koji predstavlja malu Austriju, ali je izgradio imidž jakog lidera čija se riječ u Europi sluša i cijeni. Kompleks malih država, pa tako i lidera, više ne postoji kao što je prije bio slučaj. Jean Claude Juncker je premijer Luksemburga, ali to ne smeta da je u europskim krugovima izrazito cijenjen i da se mišljenje te male europske zemlje respektira u velikoj Europi.

Ozbiljni i odgovorni europski političari ne govore danas jedno, a sutra drugo. Pogotovo ne zbog efekta na unutarnjem planu. Neodgovorne izjave skupo se plaćaju i u zemljama odakle dolaze, ali i u Europi. Takve političare europski milje ne cijeni. Oni dolaze iz preživljenih radionica starinske politike koja više nije na cijeni. Treba biti vjerodostojan prije svega u svom dvorištu da vas i Europa prihvati i cijeni.

Živi li se bolje? Hoće li porasti plaće? Hoće li standard biti viši? To je pitanje koje će se sve više postavljati, ali građani sigurno neće nasjesti na obećanja onih koji su ih već jednom debelo razočarali. Hrvatske političke stranke koje to shvate jedine imaju europsku perspektivu. U politici treba biti realan. Onaj tko je prokockao šansu i pokazao da nije uspješan treba prepustiti mjesto drugom. Jer samo u socijalizmu je fotelja bila neotuđiva i trajna.

Europa ne treba neuspješne. Ona treba lidere koji ne obećavaju, nego ispunjavaju obećanja. Srećom, takvih - ili takvog - i u Hrvatskoj imamo.