U velikoj buri koju je digla Latinica "Tuđmanova ostavština", na samog se Tuđmana potpuno zaboravilo. Naravno, u svim tim rasprama malo je kome - počevši od Latina pa sve do Hebranga - i bilo do istine o Tuđmanu. No da i sam ne bih pao na lijepak kako je istina o Latinu, Galiću ili Hebrangu za Hrvatsku važnija od istine o Tuđmanu, radije kažem da se na Tuđmana 'zaboravilo'… Smatram, naime, da je kritički stav prema Tuđmanu i tuđmanizmu od najvećega nacionalnog interesa. No uvjet kritike je istinoljubivost. A uvjet istinoljubivosti je - u najmanju ruku - oprez prema uvriježenim predrasudama. No kad se predrasude liferuju namjerno i naveliko, riječ je o lažima, prema kojima nije dovoljno biti oprezan… U spornoj je Latinici, uz poluistine o Jasenovcu i Radiju 101, po tisućiti put ponovljena i ona najopasnija i najefikasnija laž o Tuđmanu koja ga prikazuje zadrtim antisemitom i antisrbinom. Riječ je o navodno Tuđmanovoj izjavi: "Drago mi je da mi žena nije ni Židovka ni Srpkinja."

Malo je koga tako teško braniti od njega samoga kao Tuđmana: pisani su mu tekstovi lišeni svakog boljeg stila, a govorni mu je jezik prepun pokušaja samoubojstva iz zasjede. No sporno nije Tuđmanovu mjesto u povijesti hrvatske književnosti ili govorništva. Sporna je njegova državotvorna uloga. U tom je kontekstu oduvijek od najveće važnosti bilo pitanje je li Tuđman bio uvjereni antisemit i antisrbin - što pred suđenje Oluji dobiva sve veći značaj. Stoga nije pitanje istinoljubivosti, nego najelementarnije ljudske, osobito pak novinarske časti, ukazati na kontekst te izjave: od početka njegova političkog uspona oko Tuđmana se šaputalo da on svoju poziciju duguje prije svega vezama što mu ih je otvorila njegova žena - 'srpska Židovka'. A kad se na tu, uistinu antisemitsku i antisrpsku teoriju urote, Tuđman javno obrecnuo sa samo njemu svojstvenim šarmom - izjavivši kako mu je drago što mu žena nije 'ni Židovka ni Srpkinja' - protusemitska i protusrpska urota pripisana je njemu samome…