Napokon su se, sa mjesec dana zakašnjenja, oglasile i nevladine udruge u Republici Hrvatskoj glede Đapićevog prokazivanja imena svjedoka u istražnom postupku za ratne zločine u Osijeku.Zar su zaboravili da je Đapić vijest o ubojstvu haškog svjedoka Milana Levara komentirao riječima: “Levar je morao znati što ga čeka, on je dobio što je tražio". Trebali su se, dakle, davno oglasiti, još onda kada je Đapić uz Tuđmanovu svesrdnu pomoć oteo jednu parlamentarnu političku stranku, Hrvatsku stranku prava, iz koje je izbačen zbog šurovanja s Tuđmanom i crnokošuljaštva, ali su nažalost šutjeli kao i u slučaju Đapićevog lažnog magisterija, premda je to bio i više nego dovoljan razlog da Đapić bude zauvijek udaljen iz javnog političkog života. No Tuđmanov adlatus ohrabren izsotankom otpora njegovom silovanju pravne države i demokracije prometnuo se je u najvećeg i nejnemoralnijeg političkog trgovca u RH, koji je u svojoj drskosti otišao toliko daleko da je pokušao u svoje nemoralne nakane uvući čak i političare i gradonačelnike jedne takve svjetski utjecajne države kao što je Izrael. Naravno, doživio je potpuni debakl i sada sa osječkog gradonačelničkog trona ponovno demonstrira svoju grabežljivu i vučju narav.

Premda je Đapić na tiskovnoj konferenciji 25. studenog 2005. godine objavio imena 19 mogućih svjedoka zločina počinjenih u Osijeku 1991. godine i time izravno ugrozio tijek daljnje pravosudne istrage, Državno odvjetništvo kao i u svim ranijim slučajevima kada je posrijedi Đapić, ignorira postupak u skladu sa kaznenim zakonom Republike Hrvatske, u kojem je vrlo jasno sankcionirano Đapićevo ponašanje u člancima 304. i 305. Radi se o sprječavanju dokazivanja i povredi tajnosti postupka, jer je Đapić razotkrivanjem mogućih svjedoka u istražnom postupku, koji je po prirodi stvari tajan, izvršio akt prisile i zastrašivanja svjedoka da odustanu od svjedočenja ili da u strahu od posljedica dadu lažan iskaz. Dakle, dr Puhovskom su servirane netočne informacije iz Državnog odvjetništva, da oni ne mogu postupati jer se radi o istražnom predmetu bez oznake tajnosti, budući da je svaki istražni postupak po prirodi stvari tajan do okončanja istrage, a javno objavljivanje imena svjedoka pozvanih u istražnom postupku kazneno je djelo sprječavanja dokazivanja, jer svjedoci u strahu za sebe same ili mogu lagati na sudu ili odustati od davanja iskaza.

Za takav kvalificirani oblik kaznenog djela za koji je propisana kazna od 6 mjeseci do pet godina zatvora, Đapića ne štiti nikakav saborski imunitet, kako smatra dr. Puhovski, budući da bi mu ga na zahtjev nadležnog državnog odvjetništva, Mandatno imunitetsko povjerenstvo Hrvatskog sabora smjesta moralo ukinuti. Ali, problem je u tome što sa Đapićem koaliraju i HDZ i SDP, a u takvom okruženju i kukavica postaje hrabar, što dokazuje i ovakav odnos prema Đapiću, za kojeg očigledno nisu primjenjivi članci kaznenog zakona. Na sreću, ovaj slučaj ne završava kao raniji samo kod Mladena Bajića, već može ići i do Haškog tužiteljstva, koje je već pokrenulo niz kaznenih postupaka i optužnica protiv nekih hrvatskih državljana samo zato što su objavili identitet jednog jedinog zaštićenog svjedoka i to nekoliko godina nakon što je isti svjedočio pred Haškim sudom.