Vjesnik: 04. 01. 2006.

Kršćanski korijeni Europe

Danas kao da se mnogi u Europi boje svojih korijena. Kršćanstvo, primjerice, nije spomenuto u europskom ustavu. Zar se Europa treba sramiti svojih temelja? Pa ona je spremno otvorila vrata vojsci ljudi iz cijeloga svijeta. Svi oni danas grade Europu, svi su oni u toj domovini naroda ravnopravni, ali to ne znači da treba zaboravljati odakle smo i kako počeli. Nikako! Tu Europa griješi

JURICA KÖRBLER

André Malraux je napisao: »Dvadeset i prvo stoljeće bit će religiozno stoljeće. Ili ga neće biti«.

U prvim godinama novog stoljeća te se riječi pokazuju proročanskima. Dok se svijet kupa u nedaćama, opasnijima i pogibeljnijima nego ikad prije, na prvom angelusu prvog dana ove godine papa Benedikt XVI. pozvao je sve da se vrate vjeri u Boga, koja je potrebna i za svjetski mir.

»Terorizam, nihilizam i fanatički fundamentalizam prijete svjetskome miru«, kazao je prvi papa trećeg milenija.

I dok su se europski gradovi budili iz sna, nakon teške godine koja je pred sam Božić donijela nadu usvajanjem proračuna Europske unije, u elegantnom su Beču odzvanjali taktovi vječnog Straussa, najavljujući i godinu jednoga i neponovljivoga genijalnog Mozarta, a Rusi i Ukrajinci razmjenjivali oštre note zbog trgovine plinom, pokazujući da će svjetski problemi već s prvim danima ove godine ponovo eruptirati.

Ako je u svemu tome nešto dobro, teroristi kao da su se posljednjih mjeseci primirili, ali fitilj gori i nitko se ne zavarava da će nam nova godina donijeti mir. Europa živi svoju uzbudljivu avanturu zajedništva čekajući da bude usvojen Ustav, krunski dokument bez kojeg je ujedinjenje besmisleno, ali koji ipak neće biti do kraja kompletan, jer u preambuli ne stoji da Europa počiva na kršćanskim korijenima.

Sada kad iz te iste Europe ipak stižu optimističniji tonovi i kad ništa više nije tako crno kao što je bilo prije nekoliko mjeseci - proračun je tu, valjda će i Ustav - vrijeme je da se ponovo upitamo zbog čega je Stari kontinent okrenuo leđa svojoj prošlosti.

Vrijeme je da se opet progovori o korijenima Europe, o onome što nas povezuje i čini Europljanima. Veliki Ivan Pavao II. govorio je: »Samo Bog je dobro. Ta granica koju zlu postavlja božansko Dobro dio je čovjekove povijesti, osobito povijesti Europe, po Kristovu djelu. Nije, dakle, moguće odvojiti Krista od čovjekove povijesti«.

Evangelizacija Europe počela je davno. U djelima apostolskima piše da je sveti Petar, naviještajući evanđelje u Maloj Aziji, bio pozvan prijeći granicu između dva kontinenta. »Evangelizacija Europe počela je u tom trenutku. Sami apostoli, osobito Petar i Pavao, donijeli su evanđelje u Grčku i Rim, te su tijekom stoljeća ovi apostolski počeci dali plodove«, zapisao je Wojtyla.

Danas, međutim, kao da se mnogi u Europi boje svojih korijena. Kršćanstvo nije spomenuto u europskom ustavu pod čudnovatim objašnjenjem da to ne bi iritiralo druge. Koje druge? Zar se Europa treba sramiti svoje prošlosti, svojih temelja koji su joj i omogućili da bude ono što je danas? Pa Europa je spremno otvorila vrata vojsci ljudi iz cijelog svijeta koji tu žele doći živjeti. Tako i muslimanima, ali i ljudima drugih vjera, svjetonazora, običaja.

Svi oni danas grade Europu, svi su oni u toj domovini naroda ravnopravni, ali to ne znači da treba zaboravljati odakle smo i kako počeli. Nikako! Tu Europa griješi. Činjenica da su Europa i kršćanstvo povezani ne bi trebala iritirati nikoga. Ako i iritira, čiji je to onda problem, kršćanske Europe ili netolerancije onih koji to ne prihvaćaju, a ipak žive u toj Europi.

Europski ustupci onima koji dolaze u tu veliku obitelj često su preveliki, a zbog nekog »mira u kući« predlažu se rješenja koja dugoročno uništavaju europski identitet.

Hrvatska u svemu tome vješto pliva. Dajući sva prava manjinama, pa tako i u vjerskom smislu, pokazala je svoju otvorenost, uz poštivanje razuma i pameti. Kad su nam lekcije dijelili oni koji to nisu omogućili i Hrvatima u svojim državama, odgovarali smo staloženo, mirno i nekonfliktno. Izgradili smo osnovu za primjereno građansko društvo, što nam i drugi sada priznaju. Ali činjenice da je Hrvatska stvorena na kršćanskim temeljima ne trebamo se stidjeti niti to činimo. Naprotiv, to trebamo stalno isticati.

I Europi bi možda trebalo malo više hrabrosti, uz činjenicu da kontinent mora disati s oba plućna krila. Jače artikuliranje kršćanstva donijelo bi bolje temelje i u borbi za svjetski mir. Nihilizam vodi svijet u apatiju, a onda nije dalek korak ni do još gorih nesreća. Prošle se godine to tako dobro vidjelo i na ulicama europskih gradova

Europa je kršćanska, svidjelo se to nekome ili ne. Pa zar mi Europljani osporavamo onima koji dolaze ovdje živjeti njihove korijene, njihove običaje i tradiciju. Međutim, isto tako ne smijemo dopustiti da pravila igre u Europi određuju drugi, koji na to sigurno imaju manje prava od Europljana.

Dvojica velikih ljudi, Poljak Karol Wojtyla i Nijemac Joseph Ratzinger, svjedoci dvaju strašnih totalitarizama, fašizma i komunizma, u svojim vapajima za mir u svijetu govorili su i govore o opasnostima terorizma i fundamentalizma. U vrijeme kad ljudi u gotovo ni u što više ne vjeruju, povratak istinskoj vjeri potreban je i da Europa preživi.

Taj je povratak potreban i nama u Hrvatskoj, upravo u trenutku kad gradimo novu, modernu, europsku državu. Duboka povezanost Hrvata s Crkvom omogućila je da prođemo mnogo teža vremena te je zato i za budućnost važno da Europi donesemo na dar ono najbolje što je stvoreno u kršćanskoj Hrvatskoj.

Budu li riječi pape Benedikta XVI. prihvaćene, Europa će - o kojoj je on toliko pisao i promišljao - imati sigurniju budućnost. Europa bez identiteta nema perspektivu, baš kao što je ne bi imali ni narodi koji joj pristupaju ako bi se odrekli svog identiteta i svoje povijesti. Zlo, a to su bez sumnje terorizam i fundamentalizam, mogu biti pobijeđeni samo dobrim.

Povratak vjeri to može osigurati. Više od ičega drugoga.