Vlado Zec, slavonski tajkun na vjeresiju, prema dosadašnjim saznanjima duguje državi i bankama više od 200 milijuna kuna, a Sanader, Račan i Đapić, koji su svaki na svoj način poslovali sa Zecom, sada se prave kao da to uopće nije njihov posao.

Predsjednici triju vodećih stranaka u zemlji sada bi razglabali o tome je li moralno kupovati vijećnike u Sisku, Gorici ili u Požegi, jer im je to, dakako, mnogo jednostavnije od razgovora o tome zašto su Vladu Zeca baš oni godinama održavali na poziciji političke i gospodarske moći, a moralo im je biti jasno o kakvom se to “poduzetniku” radi.

Premijer Sanader ostao je nedorečen po pitanju sadržaja famozne zatvorene sjednice Vlade. Kaže: “Nisam siguran da je to autentično” ili “Bio bi to prvi put da jedan dokument sa zatvorene sjednice izađe u javnost”. Jutarnji je, međutim, objavio transkript fonograma iz kojega je očito da Sanader ignorira upozorenja Marine Matulović-Dropulić i Branka Vukelića jer je već unaprijed donio odluku: Zecu ćemo prepoloviti dug za ilegalnu eksploataciju šljunka na Papuku i još ćemo mu dati da sve to plati u četiri rate. Kad jednom prizna da je to doista tražio, bez obzira na upozorenja ministara da je posao ilegalan i da se ne može činiti iznimka Zecu, Sanader će zacijelo reći kako nije spašavao Zeca nego radnike. Tog argumenta sjetit će se i ostali koji su tolerirali Zeca, a neki će otići i malo dalje pa će, kao svojevremeno u slučaju Barača u Dubrovniku ili Jamba u Neretvi, stvar izrelativizirati na sljedeći način: Zec je dobar, da nije bilo njega, požeški bi kraj zamro u siromaštvu.

Ali filozofija da spretnima treba žmiriti na bezakonje kako bi se i nespretniji nahranili mrvicama teško da će biti podloga za kampanje HDZ-a, SDP-a ili HSP-a na bilo kojim sljedećim izborima. Naprotiv, svi će oni izgarati u zazivanju “pravne države”, “pravednije raspodjele bogatstva”, “opće likvidnosti”, “porezne i financijske "discipline”, “transparentnosti”, “odgovorne državne i lokalne uprave”. No, nakon slučaja Zec bit će u tome još malo smješniji i neuvjerljiviji.

Jer, svi su glavni protagnosti hrvatske politike dosad poslovali sa Zecom. Sanaderova stranka i sad ga je, recimo, imala za koalicijskog partnera u Požeško-slavonskoj županiji. Sanader mu je, eto, osobno oprostio pola duga za ionako ilegalan posao s kamenolomom. Račan je kao premijer mirno podnosio da taj isti Zec omogućuje SDP-u da ima vlast u Požegi. SDP-ov gradonačelnik Ronko u to je vrijeme davao poslove Zečevoj tvrtki, čak i gradske pozajmice, i sve to, reći će, legalno na natječajima, makar je nejasno na kakvom to natječaju može proći tvrtka koja u tom trenutku ima milijune lako provjerljivih dugova prema državi i bankama.

Već i ono što je dosad poznato o Zecu, a ima, navodno, i šokantijih epizoda iz njegova tajkunskog opusa, dovoljno je za zaključak da bi se svaka zrela i odgovorna politička stranka takve osobe trebala kloniti. Zec je ilegalno eksploatirao šljunak iz Parka prirode Papuk punih šest godina, dotle da zaštitari prirode otprilike upozoravaju kako s tim poslom treba prestati još noćas ako ne želimo da se ostatak planine uruši. Za taj posao ostao je dužan državi 65 milijuna kuna (kasnije mu je to Sanader prepolovio).

Zec se zatim zadužio u Slavonskoj banci na dosad poznatih 70 milijuna kuna, a prema izjavi direktora Slavonske banke, koji kaže da im Zec treba platiti puno više, očito je da ni taj dug nije rješavao. Iz Uprave Požeške banke javili su se da im Zec duguje 50 milijuna kuna. Od gradskih i županijskih vlasti (kako SDP-ovih tako i HDZ-ovih) Zec je također dobivao pozajmice u desecima milijuna kuna. Zasad je poznato da je vratio samo dva milijuna. Sporna je i posudba 11 milijuna za neku cestu jer je za taj iznos Povjerenstvo za sukob interesa zaključilo da je utrošen - nenamjenski. Zec se na koncu domislio još jednog poslovnog poteza: osnovao je nekoliko poduzeća kako bi sljedećih 12 milijuna kuna mogao izvući iz Vladina poticajnog programa “Poduzetnik”.

Ništa od toga nije smetalo ni Sanaderu, ni Račanu, ni Đapiću. Sad kad su novinari otkrili Zecove malverzacije krenuli su nalozi za naplate i blokade, do tada to nije bio problem. Ovaj slučaj najbolje pokazuje kako su političari na vodećim pozicijama u zemlji i dalje poputno nemoćni u borbi protiv korupcije. Zaista je manje bitno govori li Sanader bolje engleski od Račana od toga koji je od njih sposobniji ući u rat s problemom po kojem je Hrvatska i dalje znatno lošija od zemalja kojima i se sutra trebala pridružiti u Europskoj Uniji.

Zato političkim strukturama neće biti dovoljno da na koncu procesuiraju Zeca, oni moraju smoći hrabrosti razoriti korumpirane strukture u svojim strankama. Nije HSP samo Ruža Tomašić nego i Vlado Zec. Nije SDP samo Željka Anutnović nego i Zdravko Ronko. Nije HDZ samo Kolinda Grabar Kitarović nego je to i Anto Bagarić. A Požega, taj mutni Divlji zapad, da, to je isto u Hrvatskoj.