Vjesnik: 11. 01. 2006.

Slovenska opereta

Slovenci će i ubuduće morati ostati u svome odijelu, i ako im se ono čini premalenim, a galamiti mogu koliko hoće. Za prijateljstvo je potrebno dvoje, a hrvatska ruka prijateljstva uvijek im je otvorena. Pa, na kraju krajeva, i oni su se već toliko puta pokazali prijateljima. Janša i Rupel iz srca su se zalagali za europsku Hrvatsku, a pomoći će nam i dalje, to je sigurno. I svaka čast zbog toga

JURICA KÖRBLER

Bilo je zanimljivo gledati Dimitrija Rupela i Janeza Janšu prije koji tjedan u bruxelleskom Marriottu, kad se vodila teška bitka za europski proračun. Korpulentni Rupel i čovjek bez osmijeha, Janša, dolazili su na doručak sa svojim suradnicima i odmah počinjali s radom, prebirali po papirima, pisali zabilješke. Kasno navečer, u lobiju hotela, kratko bi rezimirali dan i podijelili zadatke. Sve je išlo glatko, bez dizanja glasa, ikakva izvanjskog efekta. Čak su i sigurnjaci bili nekako atipični, povučeni, diskretni.

I tko bi mogao zamisliti da se ti mirni Slovenci, koji prije izgledaju kao sveučilišni profesori na seminaru o atomskoj fizici, mogu naglo pretvoriti u agresivne političare kakve se prije može vidjeti na brdovitom Balkanu, nego u alpskoj Sloveniji. Ali, eto, i to se događa. Poklič »Slovenija do Umaga« postao je moto slovenske politike i na tome slovenski političari grade svoj imidž u državi koja je prva isplivala iz bivše Jugoslavije i otvorila si put do Bruxellesa. Najnovija slovenska uredba o ribolovnom području dio je upravo tog folklora koji nema veze ni s Europom niti s europskim trendovima, ali ipak još prolazi na jugoistoku Europe koji svojim turbulencijama od vremena do vremena ponovo uzbudi i Bruxelles.

Ovaj put, to se neće dogoditi. Europski čelnici već su davno prepoznali slovenske igre oko morske granice s Hrvatskom, pa ih tu i tamo lukavi Solana zna upitati o koliko je ono kvadratnih metara granice riječ. Europskoj uniji je već odavno jasno da bi Ljubljani najviše odgovaralo napraviti od svega europski problem, ali tu udicu Bruxelles nije progutao. Poruka je Ljubljani da svoje probleme riješi sa Zagrebom bilateralnim putem, a ako ne uspije - što očito ne uspijeva - neka slijedi međunarodna arbitraža.

Do nje bi sigurno već davno došlo da je se Ljubljana panično ne boji. Jer, jasno je da od teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj ne bi bilo ništa, a onda bi slovenskim političarima ispao iz ruku glavni adut u vremenima kada im ide loše - okrenuti se prema Hrvatskoj. To je i dalje tema koja ujedinjuje i medije i javnost, a često i vlast i oporbu, uz časne izuzetke. Što drastičniji zahtjevi, to bolji odjek!

Hrvatsku su te igre davno prošle. Odgovori Zagreba su jasni, argumentirani i bez strasti. Imali smo mi već dovoljno frustracija i obrana svog teritorija od jačih i neugodnijih od Slovenaca, pa nas artiljerija Rupela i Janše baš previše ne uzbuđuje. Čak ni Ivicu Račana, koji se promptno i hrabro pojavio na pravoslavnom Badnjaku i striktno demantirao samog sebe, to jest postojanost sporazuma Račan-Drnovšek.

Hrvatska je u protekloj godini bitno izmijenila svoj imidž i definitivno je skinula balkansko odijelo i sad čeka da joj Europa skroji ono europsko. Nema više iz Zagreba nervoznih reakcija, ratničkih bubnjeva i svega onoga što su Slovenci možda priželjkivali nakon svoje provokacije s uredbom.

Dobili su, sasvim obratno, europejski odgovor, energičan, ali diplomatski pristojan. Na kraju krajeva, pa možda u svemu tome ima i nečeg dobrog. Pa svi bi dio Hrvatske, one iste s kojom mi tako često ne znamo što bismo. Što bi neki naši susjedi dali da mogu imati dio Hrvatske, ono što im ne pripada i nikad im neće pripasti. A mi kao da ne znamo cijeniti sve potencijale Hrvatske, iscrpljujemo se u nepotrebnim prepucavanjima, umjesto da ovu zemlju, koja je europski biser, što bolje i pametnije iskoristimo.

Evo, ti Slovenci s kojim kvadratnim kilometrom mora i pogledom prema Umagu sasvim solidno žive, i ne pada im na pamet rasipati novac gdje ne treba. Zagreb, koji je poznati europski skijaški centar, ne štedi, nego raskošnije od svih drugih organizira skijaško natjecanje. To će mu sigurno donijeti velik ugled u skijaškom svijetu i zbog toga će pohrliti mnogi iz Austrije, Švicarske, Francuske na sljemenske staze.

Šalu na stranu, ali zaista često ne znamo što hoćemo i možemo. Skijaški centar Zagreb sigurno neće nikad biti jer za to nema uvjete, ali turistička velesila možemo biti. I sa Savudrijskom valom ili bez nje, koja će ionako uvijek ostati hrvatska, kao što i jest.

Ali najbolje od svega je da smo naučili prvu i najvažniju europsku lekciju - biti vjerodostojan, argumentiran i pristojan. I kad te drugi najviše provociraju. Teške riječi europska su prošlost, uglađena Europa traži i uglađene političare i takve reakcije. Da smo zagalamili na stari način na Slovence, raspisali se riječima koje su u slovenskom tisku na račun Hrvatske već uobičajene, efekti bi za Hrvatsku bili loši. Ovako, Zagreb je reagirao na pravi, civiliziran, ali odlučan način. Pokazali smo da je sve ovo slovenska opereta za njihovu javnost, a puste želje kad je riječ o Hrvatskoj. Pokazali smo da ni od koga u susjedstvu ništa ne tražimo, ali i da svoje nećemo dati. U to može biti svatko siguran. Pokazali smo da možemo argumentirano dočekati napade. Pokazali smo da Balkan ipak sve manje stanuje u Hrvatskoj.

I to je jako dobro. Slovenci će i ubuduće morati ostati u svom odijelu, pa ako im se ono i čini premalenim, a galamiti mogu koliko hoće. Za prijateljstvo je potrebno dvoje, a hrvatska ruka prijateljstva im je uvijek otvorena.

Pa, na kraju krajeva, i oni su se pokazali toliko puta prijateljima. Isti Janša i Rupel iz srca su se zalagali za europsku Hrvatsku, a pomoći će nam i dalje, to je gotovo sigurno. I svaka čast zbog toga. A prijateljstvo se ne kupuje teritorijem, to je jasno. Zbog toga bi i za Hrvatsku i za Sloveniju bilo bolje da granični spor jednom riješe, bez maksimalističkih ciljeva i da se okrenu zajedničkoj europskoj budućnosti.