Jedna planirana rutinska akcija policije po nalogu zagrebačkog Županijskog suda dobila je dramatičan finale, s burnom reakcijom čelnika tamošnje gradske Hvidre Ivana Pandže, koji je, pokazujući na jučerašnjoj konferenciji za novinare i vlastiti liječnički nalaz o ozljedama, policiju optužio za brutalan napad. To je jedna strana medalje. Tko je tu što kome doista rekao i napravio, kako se doista ponašala policija, a kako branitelji i zašto je cijeli slučaj poprimio takve razmjere, saznat ćemo, dakle, kada se ukrste izjave svih strana u sukobu.

No, ne minimalizirajući Pandžine ozljede ni dovodeći u pitanje oportunost policijske akcije koja je navodno trebala spriječiti puštanje snimka iskaza zaštićenog haaškog svjedoka Stjepana Mesića, u cijelom slučaju najviše odzvanjaju dvije izjave čelnika zagrebačke Hvidre. Naime, da su »branitelji jedina nezaštićena skupina na koju svatko može dignuti ruku« (što su podržale i druge braniteljske udruge) te da »se to ne smije dozvoliti pa će se Hvidra morati samoorganizirati«.

Kao prvo, nije istina da su branitelji »jedina nezaštićena skupina«. U Hrvatskoj je proteklih godina ponuđeno dovoljno dokaza da se može navesti cijela lista pojedinaca i skupina nad kojima je povremeno ili permanentno netko imao potrebu primijeniti nasilje: borci za ljudska prava, Srbi, Romi, Hrvati koji misle drukčije od »očekivanog«... S druge strane, isto je tako dovoljno dokaza za tvrdnju da su upravo branitelji kao skupina ti o kojima se posebno brine.

Međutim, sve da je u prekjučerašnjem događaju policija i prekoračila svoja ovlaštenja, verbalno se »igrati«, kao što je to učinio Pandža, s prijetnjom samoorganiziranja Hvidre, predstavlja mahanje upaljenom žigicom nad otvorenim rezervoarom cisterne s benzinom. Potencijalnu opasnost takve izjave ministrica Jadranka Kosor je osudila, iako je i dalje kivna na policiju, a kao zmija noge krije činjenicu da je u vrijeme predsjedničke kampanje upravo njen stožer »liferovao« Mesićevo svjedočenje ne bi li protiv njega nahuškao javnost. Posljedice toga zorno vidimo i u slučaju o kojem pišemo.

Tamo gdje se različite skupine u društvu počinju samoorganizirati da bi se fizički branile ili napadale u srazu s drugim skupinama, umire država. Prijetećeg tona riječi »samoorganiziranje« trebali bi se libiti upravo branitelji, prisjećajući se kako je završilo »samoorganiziranje« na koje su u ljeto 1990. godine bili pozvali Jovan Rašković, Milan Babić i Milan Martić. Onaj koji voli svoju zemlju, poštuje njene zakone, a ne prijeti njenim rušenjem putem »permanentne revolucije«. To bi trebalo biti jasno braniteljima, ali i ministrici Kosor i Andriji Hebrangu, kojima je, nažalost, ovo bila još jedna prilika za demagoško dnevnopolitičko podilaženje ratnim veteranima u stranačke svrhe.