Nabildane mladiće u kožnim je kaputima u politiku, na velika vrata, uveo Branimir Glavaš, koji je u travnju 2002. na Sedmi opći sabor HDZ-a doveo pripadnike Borbaš Securityja, koji su umnogome doprinijeli da Ivo Sanader porazi Ivića Pašalića. Zaštitare je, nema dugo, koristio i dubrovački HDZ za osvajanje vlasti na županijskoj razini, zatim velikogorička koalicija SDP-a i HSP-a, dok su u Požegi ovih dana angažirane čak dvije zaštitarske skupine kako bi se produžila vladavina HDZ-ova župana Ante Bagarića. U Sisku su zaštitari nedavno “osigurali” HSP-ovu operaciju smjenjivanja SDP-ovca Davorka Vidovića

Kako je krenulo, uskoro bi zaposlenici zaštitarskih tvrtki, umjesto tzv. glasača, mogli postati odlučujućim faktorom u kreiranju hrvatske političke i gospodarske scene: uostalom, friška iskustva iz nekolicine ovdašnjih gradova kazuju da je najefikasniji način za postizborno osvajanje vlasti ili nametanje svoje volje unajmljivanje plaćenika s opasnim fizionomijama i izbrijanim lubanjama koji će provesti sve što im trenutačni gazda naredi i koji se pritom neće osvrtati na demokratske uzuse, jer oni s demokracijom imaju taman onoliko veze koliko i magisterij Ante Đapića sa znanstvenom originalnošću. “Upotreba zaštitara u političkom životu svjedoči o svojevrsnom porazu politike i govori da politika sve više funkcionira kao medij dokazivanja sile i moći, a ne kao poligon za sučeljavanje mišljenja i ideja”, misli Davorko Vidović, donedavni SDP-ov gradonačelnik Siska, u čijem su svrgavanju zapaženu ulogu odigrali i djelatnici lokalne zaštitarske firme. “Tim nasilnim metodama politika se svodi na samo jednu dimenziju, a to je dimenzija grabljenja ili očuvanja vlasti pod svaku cijenu.”

Vidović veli da se s aktivnom ulogom zaštitara u političkom životu prvi put susreo sredinom devedesetih godina, kad je bio SDP-ov izaslanik na izbornoj konvenciji Hrvatske seljačke stranke kojoj je tada na čelo došao Zlatko Tomčić, no priznaje da je nabildane mladiće u kožnim kaputima u politiku, na velika vrata, uveo Branimir Glavaš. Zbilo se to u travnju 2002. godine, na Sedmom općem saboru HDZ-a, kad je Glavaš u zagrebačku Koncertnu dvoranu “Lisinski” doveo odred pripadnika osječkog Borbaš Securityja koji su, prema jednodušnoj ocjeni, umnogome doprinijeli da Ivo Sanader porazi Ivića Pašalića.

I bilo je tako. Dubrovački HDZ, predvođen Nikolom Obuljenom, angažirao je zaštitare iz Splita da bi osvojio vlast u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, nakon što je tamošnji HSP-ov vijećnik Mišo Veraja – prema tvrdnjama iz HSP-a i HDZ-a – podnio ostavku na vijećnički mandat, premda je sam Veraja tvrdio da je njegova ostavka falsificirana. Velikogorička vladajuća koalicija, koju vode SDP i HSP, unajmila je zaštitare da spriječe ulazak bivšem HSP-ovu vijećniku Ivanu Brdeku na sjednicu Gradskog vijeća, jer je dotični imao namjeru izigrati stranački koalicijski plan i osigurati HDZ-u nastavak vladanja Velikom Goricom. U Požegi su, pak, združeno djelovale dvije zaštitarske skupine s ciljem da se izglasa županijski proračun i da se produži dugogodišnja vladavina HDZ-ova župana Ante Bagarića: rečeni je župan, naime, angažirao nekoliko djelatnika tvrtke Sokol Marić, dok je Anto Đapić u Požegu poslao svog vozača i tjelohranitelja Franju Gavrana koji je sa sobom poveo kompanjone iz zagrebačkog i čepinskog podzemlja, e da bi njihove fizionomije, boja odjeće i debljina policijskih dosjea bili argument u korist koalicije okupljene oko župana Bagarića. U Sisku se ponovio sličan scenarij, te je opet Đapićeva partija imala ključnu ulogu i u vrbovanju SDP-ovih vijećnika i u organiziranju zaštitarskih odreda čija je funkcija bila isključivanje nepredviđenih situacija u operaciji smjenjivanja Davorka Vidovića.

“Ne radi se o slučajnosti, ni o sporadičnoj pojavi, niti o pojavi izoliranoj od bitnih obilježja, trendova i silnica hrvatskog političkog života, nego upravo obrnuto”, kaže Dražen Lalić, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. “Pritom možemo uočiti da se zaštitari koriste gotovo isključivo na razini lokalne politike i najvećim dijelom to čine desne stranke. To je pokazatelj bolesnog stanja sadašnjeg političkog života i demokracije u Hrvatskoj. Demokracija kod nas razmjerno dobro funkcionira u opni političkog života na nacionalnoj razini; čim se malo zagrebe po njoj, otkriju se ne samo autoritarne i korupcijske tendencije, nego čak i one militarističke. Na površini, Hrvatska je demokratski uređena zemlja. Ali, kad se malo uđe u dubinu, nailazimo na manipuliranje tom demokracijom. A stanje demokracije ne ogleda se u visokim političkim salonima i na Pantovčaku ili u Banskim dvorima, nego u provinciji, u tamošnjim vatrogasnim domovima i domovima kulture.”

Političke krize u kojima su intervenirali djelatnici zaštitarskih firmi ili stranačke pristaše nešto opasnije vanjštine redovito su završavale pozitivnim ishodom za onu stranu koja je pribjegavala toj metodi rješavanja proceduralnih problema, a najam namrgođenih mladića – izuzev u slučaju svojedobnog unutarhadezeovskog rata – plaćan je javnim novcima što su predviđeni za održavanje županijskih i gradskih skupština ili, pak, tajnim obećanjima dugoročnijih poslova na zaštiti javnih objekata u određenoj sredini. “Korištenje zaštitarskih tvrtki u političke svrhe uzelo je tolikoga maha i postalo je toliko normalnom pojavom da su i meni neki koalicijski partneri i stranačke kolege predlagali da uzmem zaštitare i da tako onemogućim promjenu vlasti u Sisku. Osim toga, pitanje koje mi dobronamjerni ljudi posljednjih dana najčešće postavljaju glasi ovako: zašto ti, Davorko, nisi kupio onu dvojicu vijećnika, odnosno, zašto im nisam ponudio više? To vam dovoljno govori što se sve počelo smatrati normalnim i u što se izrodila politika u Hrvatskoj", kazuje Davorko Vidović.

Njegov partijski kolega i velikogorički gradonačelnik Tonino Picula nije se, međutim, susprezao od toga da unajmi obrijane i mrke momke koji su odigrali ključnu ulogu u sprečavanju tamošnjeg HDZ-a da se naknadno dokopa vlasti. “Što sam mogao učiniti?”, pita Picula, pa nastavlja: “Mogao sam skrštenih ruku gledati kako HDZ na malverzacijama, prijevarama i ucjenama gradi svoj povratak na vlast u Velikoj Gorici ili sam mogao pozvati zaštitare i obraniti vlast od HDZ-ova nasrtaja koji se temeljio na nelegalnosti i kupovini vijećnika. Odlučio sam se za ovo drugo”. Picula kaže da nije ponosan što se priklonio – uglavnom desničarskoj – metodi očuvanja vlasti, ali smatra da je postupio ispravno i dodaje da, zapravo, priželjkuje nove izbore, jer se ne osjeća dobro u koži gradonačelnika i šefa lokalne koalicije koji vlast brani uz pomoć zaštitara. “Mnoge nenormalne pojave i postupci, uključujući i angažiranje zaštitarskih tvrtki u sučeljavanju različitih političkih opcija, postale su sasvim normalne i uobičajene, što samo svjedoči o općoj nenormalnosti politike i života u Hrvatskoj. Za to je najzaslužnija aktualna vlast, premda ni mi u opoziciji nismo bez grijeha”, smatra Picula i domeće da bi rješenje, barem donekle, moglo biti u promjeni izbornog zakonodavstva.

“U ovim okolnostima, izborni zakon – pogotovo na lokalnoj razini – dopušta puno prostora za djelovanje lokalnim nasilnicima, korumpiranim političarima i stranačkim klanovima", slaže se Lalić, pa zatim objašnjava poruku koju iščitava iz zaštitarskog angažmana u političkim krizama: oni su jednoobrazni, obrijani i nabildani i njihovo je angažiranje jedan od najzornijih pokazatelja da je politička kultura nasilja u mnogim hrvatskim gradovima puno djelotvornija od demokratske političke kulture, a da komuniciranje golim nasiljem u mnogim slučajevima učinkovitije prenosi poruku nego uljuđeno i razložno komuniciranje. “Pritom je većina vlasnika zaštitarskih tvrtki, osim umirovljenog generala Petra Šimca u Splitu, koliko znam, desno orijentirana. Pa čak i ekstremno desno, sudeći prema izjavama nekih od tih ljudi”, veli Dražen Lalić.

Izuzev desničarskih sklonosti i činjenice da više vole izgledati kao stranačke milicije nego kao ozbiljne zaštitarske tvrtke, nema dileme da su mnogi od vlasnika i zaposlenika tih poduzeća puno poznatiji u kriminalnom miljeu (primjerice, Vinko Žuljević Klica koji stoji iza tvrtke Bilić-Erić) nego u poslovnim krugovima i da su najmoćniji zaštitari, poput Zlatka Marića, tijesno povezani s vlašću, pa su u zamjenu za dodjelu kakvog unosnog državnoga posla mimo natječaja spremni na razne načine pomoći režimu kad mu i gdje mu ustreba: od financijskoga pomaganja najvišim državnim dužnosnicima i političkim partijama do odrađivanja prljavih poslova u provinciji.

“Po meni je pogrešno govoriti o nekoj presudnoj ulozi legalnih zaštitarskih firmi u političkim sukobima, jer to nije priča o zaštitarima, nego o stanju naše politike”, smatra Željko Dobranović, predsjednik Hrvatskog ceha zaštitara što okuplja dvjestotinjak tvrtki i oko sedamnaest tisuća i petsto radnika. “Zaštitari se pojavljuju kao sredstvo u rješavanju nekih političkih sukoba, ali sredstvo koje se upotrebljava na legalnoj osnovi, uz pravovaljane ugovore i uz poštovanje propisa. Treba govoriti o onima koji za takvim sredstvima posežu, a ne o zaštitarima.” Davorko Vidović dijeli ovo mišljenje. “Naravno da bit problema nije u zaštitarima, nego u tome što je ovom zemljom zavladao politički pragmatizam koji je izgovor za svakakve radnje i kojemu nitko i ne pokušava postaviti granice. Sve je dozvoljeno i sve je normalno, pa onda nije ni čudno da se građanima gadi politika i da sve političare smatraju nemoralnim osobama”, zaključuje donedavni sisački gradonačelnik.

Osiguravanje političkih skupova i druge intervencije zaštitarskih tvrtki, čije usluge naručuju političke stranke, vrlo su unosan posao. Iz dostupnih dokumenata osječkog HDZ-a, vidljivo je da je samo ta stranka u manje od mjesec i pol dana 2002. godine osječkoj zaštitarskoj tvrtki Borbaš Security uplatila čak 85.910,20 kuna. Iako se radilo o najvišem stranačkom skupu u Zagrebu, usluge spomenutoj tvrtki tada je platio osječki HDZ, na čijem se čelu u to vrijeme nalazio Branimir Glavaš. Radi se, naime, o onom poznatom događaju iz travnja 2002. kada su osječki zaštitari, po Glavaševoj narudžbi i pod njegovom paskom, intervenirali na Sedmom općem saboru HDZ-a u "Lisinskom" i tako osigurali pobjedu Ive Sanadera nad Ivićem Pašalićem.

Glavaš tada nije štedio novca kako bi osigurao pobjedu Sanadera nad Pašalićem, zbog čega se sada, nakon što je pao u Sanaderovu nemilost, gorko pokajao. Poznato je kako su tada upravo pripadnici spomenute zaštitarske firme iz Osijeka, koje je onamo doveo Glavaš, odigrali presudnu ulogu u kontroli izaslanika, a posebice tokom glasanja i brojanja glasova.

D. HEDL