Prošle je godine »Herald Tribune« objavio seriju članaka o gradonačelnicima diljem svijeta. Ovaj je ugledni dnevni list pokušao dokučiti s kakvim se problemima suočavaju gradonačelnici i kako ih uspijevaju riješiti, imaju li malo ili dovoljno ovlasti, smeta li im u obavljanju posla država i njen »intervencionizam« ili ne...

Ispostavilo se da se razlikuju po stranačkoj pripadnosti, odnosno političkoj orijentaciji, nije isti način ni njihova izbora, pa su jedni birani neposredno, drugi po volji gradskih vijeća, a treći »milošću« države i zapravo su menadžeri koji upravljaju gradom zajedno s gradskim vijećima koja imaju svoje, zakonom ograničene ovlasti. Također, različit im je i javni imidž. Neki imaju karizmu, bez obzira jesu li birani neposredno ili posredno, dok se drugi, primjerice gradonačelnik Dublina i ostali irski gradonačelnici, zadovoljavaju protokolarnim nadležnostima.

Ono, međutim, po čemu su svi ovi gradonačelnici kojima se bavi »Herald Tribune« slični jest njihova uspješnost. Iza njih stoje rezultati. I jaka mreža sposobnih suradnika koji od gradske vlasti čine tim, bez čega niti jedan pojedinac na čelu neke političke institucije, ma kako »karizmatičan« bio, očito ne može uspjeti. Drugim riječima, ova analiza sugerira nam ono što i sami možemo uočiti nakon serije lokalnih izbora u Hrvatskoj, a to je da unatoč kritikama postojećeg načina biranja prvih ljudi jedinica lokalne samouprave uspješni političari i kod nas uvijek nađu načina probiti se te iskazati svoje kvalitete.

Iz ove perspektive ponovno uskovitlana rasprava o tome treba li mijenjati izborni zakon i gradonačelnike (općinske načelnike i župane) birati neposredno dobro je došla. Čak i nakon što je Vladin prijedlog Zakona o neposrednom izboru lokalnih čelnika prošao prvo čitanje u Saboru. Još uvijek ima vremena da bi se sučelila mišljenja skeptičnih znanstvenika (Smiljko Sokol, Mirjana Kasapović, Ivan Koprić, Ivan Grdešić...) i optimističnih političara iz stranačkih elita koji smatraju da bi neposredan izbor gradonačelnika bio demokratski poticajan i za političare i za građane te, ujedno, lijek za zaustavljanje političkog prebježništva iz jedne stranke u drugu i trgovine mandatima nakon izbora.

Doista, u uvjetima autoritarne političke i društvene kulture, slabog civilnog sektora i niskog stupnja utjecaja javnosti (ocjena dr. Ivana Koprića) moguće je da neposrednim izborom čelnih ljudi gradova i općina dođe do pretjerane koncentracije odlučivanja i političke moći u jednoj osobi, a onda i do lokalnog prezidencijalizma, koruptivnosti i klijentelizma, na što upozorava dr. Smiljko Sokol. Toga se svakako treba paziti. No, to je tek jedna strana medalje.

Tko, naime, može zanijekati da ni sada, bilo da vlada gradonačelnik s poglavarstvom iz jedne stranke, bilo da je riječ o koalicijama »umreženih« stranaka i političara, nema, primjerice, koruptivnosti i klijentelizma? Je li jedina razlika u tome što su sada »resori« podijeljeni pa je u svakome od njih »gazda« jedna stranka ili političar, a po novome bi »gazda« bio samo jedan čovjek? Utječe li, također, javnost (građani, udruge, mediji...) sada na rad lokalnih tijela vlasti između izbora više nego što bi utjecala kada bi izbor čelnih političkih ljudi u tim sredinama bio neposredan? Ne bi li neposrednim izborima gradonačelnici, načelnici i župani bili »istjerani na čistinu«, praktički prisiljeni preuzeti veću odgovornost nego sada kada se, gotovo uvijek i kada su arogantni i demagoški nastrojeni, mogu skrivati iza poglavarstva ili vijeća? Pitanja se samo množe.

Naravno, bude li se, a vjerojatno hoće, nastavilo sa saborskim razmatranjem prijedloga Zakona o neposrednom izboru lokalnih čelnika, valja poslušati mišljenje stručnjaka, uvažiti njihove strahove i skepsu. Uz ostalo, pazeći da se u zakone (ne samo Zakon o izborima) ugrade mehanizmi koji će upravo spriječiti njihovu pretjeranu koncentraciju moći i odlučivanja, a napose moguće zloupotrebe ovlasti. Drugim riječima, treba im nametnuti granicu preko koje neće smjeti ići, a da ne riskiraju opoziv, odnosno kraj političke karijere. Jer, nijedna politička institucija, pa tako ni one na lokalnoj razini, poput izbornog zakona, ne »dizajniraju« se samo da bi bile sebi svrha. Na izračunu te kvadrature kruga između djelotvornosti vlasti i demokratski poželjnog razvoja politike na lokalnoj razini Sabor će pasti ili proći.