Više nego aktualna tema o lokalnim izborima, izazvana smjenama vlasti kao posljedica trgovine mandatima, najmanje govori o izborima, a mnogo više o ukupnom stanju u Hrvatskoj, o razini naše demokratske (ne)razvijenosti i vladavini političke (sve)moći. Jer, ruku na srce, ali ne onako kako čini HDZ, političko nasilje nad svim i svačime u Hrvata, a time i kupovanje ili preprodavanje vijećničkih mandata, utkano je u temelje ove države. »Pretrčavanje« vijećnika iz stranke u stranku na ovim je prostorima prastara disciplina kojom se najizravnije izrugivalo biračima, a da bi se sada čelnici stranaka, ovisno o vlastitom »utršku« ovakve trgovine, sada tobože iščuđavali perverziji i pokvarenosti svojih protivnika.

Činjenica je da po Ustavu i temeljnom duhu demokracije građani svoj politički suverenitet prenose na svoje saborske zastupnike ili lokalne vijećnike, ali životna se zbilja temelji na zakonskoj regulativi koja legalizira i debelo honorira političku prostituciju. U takvom cirkusu na lokalne izbore izlaze liste, mahom stranačke, na kojima još uvijek osjetno više preteže ime stranke nego njihova kandidata, pa odatle i stvarna moć stranaka i njenih čelnika. Dok je bio u HDZ-u, Ivić Pašalić je u Hrvatskoj toliko bio moćan da je i sam počeo vjerovati da njegova moć proizlazi iz njega osobno, a ne njegove moćne stranke. Koliko je ta moć bila stvarna uvjerio se tek kada je izvan HDZ-a postao potpuni politički marginalac. Slično su prošli i svi otpadnici iz IDS-a, koji u Istri imaju istu političku i populističku moć kao i HDZ u najvećem dijelu Hrvatske.

Iz toga nije teško zaključiti da su na vlast legalno došli mnogi anonimni poslušnici uz pomoć »svojih« stranaka i putem stranačkih listi, a ne izravnom voljom birača. Napuštanje stranke nakon izbora, u pravilu radi osobnih probitaka, ne samo što falsificira volju birača, već je krajnje nemoralno i prolazi bez ikakvih sankcija i posljedica za prebjega. Njih nema jer najmoćnijim strankama to omogućava da drže vlast i mimo izbornih rezultata, što se »najslikovitije« događalo svojedobno u Zagrebu kada Tuđman nije dozvolio izbor gradonačelnika koji nije nosio njihov stranački dres. Većina poznatih političara ovih je dana frontalno napala Vesnu Pusić predbacivši joj, uz ostalo, da se zalaže za povratak u socijalistički demokratski sustav, iako je ona tražila da se zakonski uokviri ono što se stvarno događa u našem političkom životu - da mandati pripadaju strankama, a ne neposlušnim i stranački nediscipliniranim pojedincima.

Točno je da bi se time zabetonirala presudna uloga i moć stranaka, koja i sada reproducira lokalne šerife, ali bi se na kratku stazu podrezala politička trgovina i izigravanje volje birača. Pravo rješenje ne bi bile ni sugestije da političari moraju prikazati koga stavljaju na listu, odnosno da je sve stvar političke kulture i valjda dijaloga. Zna se što bi takav »recept« donio, primjerice, na našim cestama, kada bi se reguliranje prometa prepustilo samo odgoju i dobroj volji vozača, a ne jasnim i dobrim zakonima, koji su bezvrijedni bez sankcija! Zaviri li se malo u političku praksu nekih europskih država, pa i nama najbliže Italije, lako će se uočiti da tamo nisu odbačene liste, ali da su one otvorene, pa glasači sami odlučuju kojemu će kandidatu određene stranke dati svoje povjerenje. Uz to, nositelji liste su i kandidati za gradonačelnike, čime se oni ujedno i biraju neposredno. No mi smo vrlo daleko od takve prakse. Da se ne vraćamo daleko u prošlost, na posljednjim izborima aktualni istarski dožupan bio je, primjerice, i kandidat za načelnika kršanske općine, da bi kasnije na to mjesto došao drugi kandidat. Nije li to legalno izigravanje birača, kao što je u proteklom mandatu u Labinu vladajući IDS legalno smijenio svog »jogunastog« vijećnika?

U svakom slučaju kriminal, a trgovanje mandatima je upravo to, treba izbaciti iz politike budući da se on kasnije vrlo brzo generira u svim porama društva poput virusa, odnosno ptičje gripe. Dok smo nju vrlo djelotvorno suzbili po načelu »Ubi pa plati!«, sve manji postotak građana koji izlazi na izbore ukazuje na to da je sve manje onih koji vjeruju u djelotvoran lijek za »ubijanje« lopovluka, korupcije, kriminala, političke prostitucije ili kako se sve ne zove opaka bolest koja godinama razdire ovo društvo. Izbori su jedan od načina da građani izaberu bolje političare, ali bit će da u osiromašenom stanovništvu, još uvijek zadojenom populizmom, za tako nešto nije stvorena kritička masa svijesti.

Marijan MILEVOJ