Zanemarimo li podatak da se u palanačkome noćnome miljeu Zagreba - tj. u masovnome narodnjačkome svratištu nazvanom Ludnica - opet pucalo i ubijalo, ili da je u Đakovu započelo prikupljanje ambalažnoga otpada na veliko, što su mnogi iskoristili kao izvor egzistencije, u Hrvatskoj se na političko-intelektualnome planu malo što značajno događa. Ivo Sanader, doduše, postojano upada iz jedne tajkunske afere u drugu, no zanima li to ikoga? Većina ljudi ne bavi se njime, nego istraživanjem načina kako preživjeti njegovu eru.

Saznalo se zadnjih dana da je organizirao oprost duga tvrtki Kamen Ingrad kako bi njegov prijatelj, stanoviti Zec - koji je u pretvorbi uzeo spomenutu firmu, ali ne paše mu plaćanje računa koji formalno idu uz taj prijateljski take-over - mogao mirnije nastaviti život i rad. Političko-financijske malverzacije kakve Sanader izvodi radi općeg dobra jedva, međutim, da su više nekakva vijest. Bechtel, Liburnija, Slobodna Dalmacija, Kamen Ingrad... Bit će toga još, točnije: ima toga još, ali čeka se trenutak kad će isplivati na površinu, da bi odmah zatim - praćeno općom ravnodušnošću - opet potonulo na dno i definitivno se smirilo u historijskome talogu impresivne političke ostavštine drugoga preporoditelja Hrvatske.

Gorespomenuti kamenolomac Zec - koji je već uz tihi blagoslov Vlade doslovno uspio uništiti pola Papuka – formalno-politički pripada đapićevcima, društvu domoljubnih poštenjačina koji idejno stupaju uz Sanadera ali mogu - ako zatreba, i ako se isplati - stupati i uz bilo koga drugog. Jedan od tih đapićevaca imenom Miroslav Rožić, po statusnoj definiciji - osim što ubire saborsku ležarinu - svakome loncu poklopac, nastupio je nedavno na nacionalnoj televiziji, ostavivši iza sebe spomenik trajniji od mjedi. Temeljito praćenje televizijskoga programa jedna je od navika koje autor ove kolumne u životu nije uspio razviti, bez obzira na to što nije nesklon određenim porocima. Unatoč tome nije mu - na njegovu humorističku sreću - promakao dio jedne emisije sa spomenutim Rožićem, koji je pao u delirij trudeći se publici objasniti da ustaše nisu bili fašisti. Đapićev ideolog dobio je spontani logorejično-histerični napadaj govoreći o toplim humanističkim aspektima ustaškoga pokreta, i njegovu psihoverbalnu bujicu dulje vrijeme nisu mogli prekinuti ni voditelj Merlić ni sugovornici.

Rožić je - uz Tončija Tadića - u Đapićevome politbirou Onaj Koji Pametuje, a spomenuta emisija pokazala je da taj visoki plemenski rang i sve ono što iz njega proizlazi ne moraju djelovati pogubno samo na publiku, nego i na nosioca povijesti bolesti osobno. Nismo fašisti, poručuje Rožić, ali to nisu ni ustaše i zato ih volimo. Uz Đapićevu tvrdnju kako navođenje imena zaštićenih svjedoka u istrazi o hrvatskim ratnim zločinima na televiziji nije nikakva prijetnja tim ljudima nego samo odraz njegove želje da se slučaj što pravednije i brže riješi, Rožićeva umovanja o ustašama vrhunski su doseg hrvatske televizijske dijagnostike.

Da u ovoj zemlji ima zakona, pod rigoroznom istragom našao bi se ne samo Ante Đapić koji je na lokalnoj Slavonskoj televiziji cinkao svjedoke, nego i šef te televizije koji je operaciju javne prijetnje evidentno organizirao u dogovoru s Đapićem ili po njegovome nalogu. Ni Đapiću ni tome gazdi ne događa se, međutim, ništa, unatoč tome što su - osim "zaštićenih" svjedoka - uspješno ucjenjivali i policiju, odbijajući joj predati inkriminiranu kazetu. U Hrvatskoj je neusporedivo probitačnije egzistirati kao razbojnik i ubojica, odnosno kao zaštitnik ljudskih prava razbojnika i ubojica, negoli kao zaštićeni svjedok njihovih zločina. "Zaštićenim svjedocima" ovdje se samo Bog može smilovati.

Nešto bi o položaju zaštićenih svjedoka mogao reći i Stipe Mesić, koji je nakon uzastopnih denuncijacija skupine političkih huligana - koje policija i sudovi nisu mogli zaustaviti - na kraju zaključio kako je najbolje da sam objavi svoje haaško svjedočenje na suđenju Blaškiću, odnosno da se svojevoljno odrekne kvazizaštićenoga statusa. Dogodila se zadnjih dana upravo nečuvena stvar, da je ministar policije Vladimir Kirin smijenio i kaznio ljude koji su po njegovome nalogu upali u prostorije zagrebačke Hvidre pokušavajući spriječiti kolektivno preslušavanje vrpce s Mesićevim svjedočenjem. Smjena tih policajaca, krivih zato što su obavljali svoju dužnost, trijumf je za Jadranku Kosor, koja se - živeći od političkoga ulizivanja prvoboračkoj kasti - odmah solidarizirala s provokatorima iz Hvidre.

Policijski upad u Hvidru mediji su odmah - bez ikakvoga jačeg razloga, što govori o intelektualnoj razini mnogih lokalnih urednika - promovirali u prvorazrednu temu, demagoški stali na stranu mučenika iz Hvidre i time izravno utjecali na profesionalnu sudbinu tangiranih policajaca. Jedan sitni provokator imenom Domagoj Margetić - kojeg i dalje vole predstavljati kao "novinara" dobivao je danima uzastopce priliku da na televiziji plasira svoje subverzivne izmišljotine i nastupa kao lik od nacionalnoga značenja. Umjesto na televiziji, u nekoj zemlji zakona Margetić bi - zbog mnogih razloga - odavno već bio u buturi i to je jasno svima osim ergeli nepismenih medijskih aktivista koji mu nakon svakog njegovog ispada spremno otvaraju prostor za javno predstavljanje. No, stvari su takve kakve jesu. Zbog samoreklamerske agresije jednog sitnog lažljivca, psihoterorista i kradljivca kompjutera, kojem lokalne televizije - kao i većini drugih desničarskih egzibicionista - stoje na usluzi, predsjednik države odrekao se tajnosti svoga svjedočenja u Haagu. Ako ga ne može zaštititi pravosuđe, zaštitit će sam sebe deklasificiranjem dokumenata. I to je u redu. Neka se univerzalno sazna što je taj predsjednik rekao, ako država nema drugoga načina da stane na kraj organiziranome političkome huliganstvu.