HAAŠKI SUD Prizivno vijeće ukinulo status zaštićenog svjedoka u slučaju protiv Blaškića

Kao što je javnost upoznata, zaštićeni je svjedok 1997. godine bio Stjepan Mesić, a Haaški sud je zaštitne mjere na njegovo svjedočenje stavio 16. ožujka 1998. godine procjenjujući da postoje opravdani razlozi za zaštitu svjedoka i njegova iskaza.

Svjedočenje je, unatoč zaštiti, nekoliko puta parcijalno objavljivano u medijima, a prije desetak dana, nakon što je Domagoj Margetić stavio svjedočenje Stjepana Mesića na internetsku stranicu, premijer Sanader zamolio je predsjednika Mesića da zatraži od suda skidanje oznake tajnosti i Mesić se s tim složio. Jučer smo iz njegova ureda doznali da je pismo sa zahtjevom otišlo i da je u proceduri.

Upravo zato čudi što se Haaški sud poziva na zahtjev od 16. rujna prošle godine navodeći u obrazloženju da se sa skidanjem oznake tajnosti slažu i Blaškić, koji je bio optuženi, i Mesić, koji je bio svjedok. U Uredu predsjednika tvrde da je posrijedi bila interna komunikacija s Haaškim sudom o kojoj javnost nije bila obaviještena jer je riječ o odnosu između svjedoka i suda, a prije deset dana, nakon razgovora s premijerom Sanaderom, predsjednik Mesić samo je ponovio svoju želju da oznaka tajnosti bude skinuta.

Predsjednik Mesić još je u kolovozu prošle godine dao suglasnost za skidanje oznake tajnosti sa svoga svjedočenja u Haagu. Predsjednik je tu suglasnost dao na zahtjev tužiteljstva Haaškog suda, a obrazloženje zahtjeva bilo je da se tajnost treba skinuti zbog potreba postupka. Taj zahtjev tužiteljstvo je uputilo sudu 25. rujna prošle godine, a zahtjev je riješen tek sada, nakon puna četiri mjeseca. Međutim, Mesić o tome nije mogao govoriti u javnosti sve do odluke suda koja je jučer stigla u Zagreb.

MESIĆEVO SVJEDOČENJE Sadržaj dosad tajnog svjedočenja Stjepana Mesića 1997. u Haagu

Sinoćnja vijest da je Prizivno vijeće Haaškog suda skinulo zaštitu sa svjedočenja Stjepana Mesića u Haagu 1997. iznenađujuća je s obzirom na žestoko devetogodišnje političko sporenje oko Mesićeva “vrućeg kestena”. Godinama je napadan zbog činjenice da je svjedočio na strani optužbe u slučaju Blaškić, a novinari koji su se usudili objaviti dijelove svjedočenja i sami su postali haaški optuženici.

Devet godina poslije valja podsjetiti na zanimljive dijelove svjedočenja koje su tada službena politika i državni mediji ocijenili kao “političku optužbu vlastite države bez presedana... Udaranjem ponajprije po predsjedniku Tuđmanu, a onda i drugim negdašnjim suradnicima, Mesić iznosi prljavo rublje, ali i mnoge netočne podatke”.

Mesić je Sudu objasnio da se nacionalizam počeo razvijati poslije pobune u Kninu, a da HDZ, kada je osnovan, nije imao teritorijalnih ambicija prema Bosni. “Poslije pobune Tuđman je na sastancima HDZ-a izjavljivao kako će rezultat biti da će 3 do 5 posto Srba ostati u Hrvatskoj... Nismo učinili ništa kako bismo se suprotstavili Miloševiću koji je prisiljavao Srbe da se homogeniziraju... već je HDZ naprotiv gurnuo hrvatske Srbe njemu... to je bilo razorno”, svjedočio je Mesić.

Objašnjavajući pregovore sa Srbima, on tvrdi: “Srpsko-hrvatski kontakti u vezi s ratom u Hrvatskoj i podjelom Bosne obavljali su se na dvije razine... kontaktima Miloševića i Tuđmana te kontaktima Karadžića i Bobana koji su se sastali u Grazu. Boban se vratio i rekao kako nema više neriješenih pitanja između bosanskih Hrvata i Srba... Kao predsjednik SFRJ često sam kontaktirao s Tuđmanom... koji je imao dvije zamisli o Bosni... podijeliti BiH, ali to nije smatrao mogućim, u to je vrijeme rekao da nema Bosne bez Hrvatske niti Hrvatske bez Bosne...

“Šušak i Tuđman izdali su odluku da postrojbe HV-a odu u Bosnu... za javnost kao dobrovoljci. Vraćali su se lijesovi i obitelji su protestirale... Vojnici su mi govorili kako su im naredili da skinu oznake HV i stave HVO...Vukojević mi je rekao o Prozoru da “smo mi (HVO) poubijali toliko njih da ih nisu mogli sve natovariti na kamione...”

“Ne znam tko je izdao naređenja da se uspostave logori...Jedan Hrvat iz Švicarske posjetio je logore, rekao mi je za Dretelj, kao i da se planira uništenje mostarskog mosta. To je bilo dok je Slobodan Praljak bio na čelu HVO-a. Već su bili uspostavili koordinate za napad... Nazvao sam Bobetka, no tada je most bio uništen.”