Naslovi vrište: Sudbina Jadrolinije u rukama Splita; Nisu Riječani jedini dušebrižnici Jadrolinije; Privatni interesi u HDZ-u uništavaju Jadroliniju; Iz politikantskih razloga SDP se postavlja kao zaštitnik Jadrolinije; Splićani prijete blokadom otoka; U Jadroliniji štrajk, a koncesije tek 2007.!; Eutanazija pomorstva ... I kao rezime dosadašnjih antivladinih prosvjeda — Zakon odbaciti ili dodijeliti prioritetnu koncesiju. U igri su vrlo realni interesi: EU traži ukidanje nacionalnog monopola plovidbe na najatraktivnijem dijelu europske obale, a Hrvatska taj promet želi za sebe. Otočani žele najbolji mogući prijevoz - ne gori od današnjega, ali bez monopola Jadrolinije. Rijeka nastoji zadržati stotine milijuna proračunskog novca i sve prednosti monopola, a Split traži status primjeren trećoj mediteranskoj putničkoj luci. SDP brine za posao riječkih radnika i za sigurnost hrvatske nacionalne tvrtke, a HDZ se Jadroliniju trudi i tržišno ojačati. Ni radnici Splita i Rijeke nemaju iste interese ...

Logično je sumnjati u HDZ, no vrlo je naivno tvrditi da Buljubašić Sanaderu diktira tekst Zakona: najviše brige za more i obalu do sada je pokazala baš ova vlada. A kao argument protiv privatizacije navoditi manevarski kiks u Supetru, to nije ni naivno ni zločesto, nego blesavo. Split neće postati luka za sedam milijuna putnika dobacujući cime riječkom monopolistu. Pa riječki menadžment i u ovakvoj situaciji mulja s plaćanjem Splitu! Razumljiv je i strah ne samo za radna mjesta nego i za visoke standarde koje osigurava Jadrolinija. Ali samo je po sebi jasno da SDP neće spasiti radnike ako Jadrolinija ne ostane konkurentna. Kao što je jasno i to da EU neće dopustiti monopole. Slijedi da će Jadrolinija propasti utoliko brže ukoliko se kasnije uključi u tržište. Koliko Jadroliniji za to treba vremena, a koliki se rok može ishoditi u pregovorima s EU-om — to nije stvar sukoba SDP-HDZ nego obveza nacionalnog konsenzusa. Za koji su, barem po definiciji, sposobniji socijaldemokrati nego nacionalisti.