Više je masovnih zločina planirano i provedeno u XX. stoljeću nego u čitavoj ljudskoj povijesti zajedno. Lavovski dio žrtava - računa se i sa 100 milijuna - odnio je komunizam. Stoga je Rezolucija Vijeća Europe koja osuđuje komunističke zločine bitan doprinos osudi državnog nasilja. No ovakva kakva je, Rezolucija ostavlja otvorenim sva ključna pitanja: i teorijska, i moralna, i politička, i pravna. Prvo, opet je prešućeno da su i crni i crveni totalitarizam XX. stoljeća zakonita djeca liberalnog kapitalizma - bilo da dosljednije ostvaruju njegove teorijske i praktične zasade, bilo da ih revolucionarno osporavaju. Bogatstvo Zapada, što ga i mi u Hrvatskoj uživamo, stečeno je - bar po današnjim kriterijima - na zločinu. Dokaz nije samo uništenje staroameričkih kultura, nego i današnja Afrika. A loša memorija nije samo znak skleroze jedne civilizacije, nego i pouzdan vjesnik njene budućnosti... 'Čišćenje sjećanja' pape Ivana Pavla II. ostaje nedosegnuti moralni uzor odnosa prema prošlosti.

Još su teža politička pitanja: proglašava li Rezolucija čitav krug tranzicijskih država i naroda civilizacijski manje vrijednima? A osobito naše, postjugoslavenske države? Jer Hrvatska, ako bi je uopće bilo, bez komunista bi bila deset puta manja; Makedonije ne bi ni bilo; Bošnjaci i kosovski Albanci ne bi ni postali narodima... Zahvaljujemo li svi mi svoje postojanje komunističkim zločinima? Ili ovakva Rezolucija samo agitira protiv svih partija koje su bile ili jesu vezane uz ideje socijalizma? I tako se uklapa u sustavno rušenje socijalnih stečevina Zapada, kao "lijek" za kineske izazove... No na stranu teorija: ionako u kritici političke ekonomije nije odmakla od Marxova Kapitala. Na stranu i moral - dok ga brani samo Crkva, i ne može biti bolji. Na stranu i politika kao puki izraz odnosa snaga. Ali što je s onim na što je Zapad ponosan s pravom: S PRAVOM? Dio koji je tražio pravnu djelotvornost nije prošao... Europa je opet nadmoralna. Kao i u doba Hitlerova i Miloševićeva uspona.