Kad je pravda spora, u pravilu je krivo adresirana. Parlamentarna skupština Vijeća Europe (VE) otpočela je raspravu o "Potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima" koji su iza sebe ostavili 94 milijuna žrtava. Da se ona vodila 1949., kada je VE osnovano, možda bi broj žrtava komunističkog terora bio manji. Od Churchillove "željezne zavjese" do Reaganova "carstva zla" Zapad je kontinuirano osuđivao demokratocide, pa ova zakasnjela institucionalna osuda ne predstavlja više od jednodimenzionalnog sučeljavanja europske ljevice i desnice. Čitav je niz disidenata, od Solženjicina do Havela, u pravo vrijeme i na pravome mjestu iskazivao neslaganje s komunističkom totalitarističkom praksom.

VE ne griješi u prekoravanju komunističkih režima, nego u njihovoj rekontekstualizaciji, jer ih definira u paraleli s fašizmom. Komunizam je kao vrsta pozitivne utopije mnogo stariji od fašizma. On politički izvire iz želje za nastavkom proširenja "jednakosti, bratstva i slobode" na sve slojeve društva u Pariškoj komuni (1871.) i Oktobarskoj revoluciji (1917.). Svi totalitarni komunistički režimi došli su na vlast društvenim revolucijama (od Lenjinove do Castrove) i njihova osuda svodila bi se logički na osudu i Američke (1776.) i Francuske (1789.) revolucije. Fašizam se vlasti domogao političkim pučem (1922.), a nacizam političkim provokacijama (1933.). Komunizam je prikladnije suočavati s kapitalizmom. Pokušaj svrstavanja komunizma u genus proximum s fašizmom i jest kapitalistički manevar da se zaboravi izazov prijekora socijalne nepravde, a komunizam i kao pomisao svede na zločin. U nas će se opravdano žigosanje komunističkih zločina interpretirati kao poziv na neopravdanu rehabilitaciju ustaških zločina i reviziju antifašizma.