Sa zida premijerove sobe za sastanke u Banskim dvorima posjetitelje gledaju portreti hrvatskih banova kroz povijest. Svi su oni vjerojatno bili više-manje uspješni ili neuspješni, iako se to na slikama ne vidi. Podbuhlo lice jednog bana ostavlja dojam da se pod teretom odgovornosti nikad nije trijeznio, ali to je iznimka. Većina njih izgleda ukočeno, odgovorno i mudro. Ruka dvorskog slikara prikazala ih je bez mana, onako kako svi dužnosnici u očima puka žele izgledati.

Slika suvremenih »banova«, odnosno hrvatskih predsjednika Vlade, nema na zidu, a nisu ni potrebni otkako postoje kamere i mediji. Dok su se banovi namještali slikaru samo jednom tijekom »mandata«, današnji premijeri svakodnevno su pod budnim okom kamera - kada to žele i ne žele - pa se moraju stalno namještati svojim biračima. O njihovoj slici u javnosti brine cijela industrija stručnjaka.

No, slika »odlučnog premijera« počela se nakon dvije godine vlasti kvariti zbog Sanaderovih pogrešaka. Riječ je o barem 15 odluka koje je od početka mandata najavio pa od njih odustao, po čemu je rekorder među suvremenim stanarima Banskih dvora. Poseban su slučaj pogreške od kojih Sanader ne može ili ne želi odustati. Tada njegova promidžbena mašinerija ima posebno tešku zadaću, jer krive poteze mora zamagliti, a odgovornost prebaciti na druge.

Svježi je primjer Vladina odluka o oprostu dijela duga Vladi Zecu, vlasniku Kamen Ingrada. Ministri su se tome protivili, a Marina Matulović-Dropulić je upozorila na sjednici Vlade da se Zecu ne može gledati kroz prste, jer će se isti princip morati protegnuti na svih 200 kamenoloma u državi. Sanader je na to lakonski odgovorio: »Rješavat ćemo slučaj po slučaj!«. Uz takve izjave, treba li se čuditi što je Hrvatska proteklog tjedna opet pala na jednoj od svjetskih ljestvica kojima se rangira otpornost država prema korupciji? Sanaderova rečenica, koju nitko dosad nije demantirao, pokazuje da Vlada iza scene ne vodi istu politiku prema svima u Hrvatskoj, već pravi izuzetke, što znači da oni koji su najodgovorniji za uvođenje reda u državi potiču u njoj nered.

Kad je fonogram s te sjednice osvanuo u novinama, nitko nije stigao pitati je li to točno i kritizirati premijera. Umjesto toga, Sanader je angažirao tajnu službu da ispita državne službenike tko je fonogram dao novinaru. Štoviše, aktualni državni inspektor morao je doći pred novinare i za nelegalnosti oko kamenoloma optužiti bivšeg državnog inspektora, odnosno šefa njegova kabineta. Slična proizvodnja magle već se događala u slučaju »Bechtel«, a razlika je što Sanader krivca ovaj put nije našao u Ivici Račanu iz SDP-a, nego u Peri Kovačeviću iz HSP-a.

Čini se da Sanader i okolina više vremena troše na popravljanje slike u javnosti nego na posao za koji su izabrani. No, i to ima svojih granica, što pokazuje sporazum s Austrijom, koji premijer želi provesti usprkos protivljenju javnosti. Da bi opravdao naum, najprije je optužio Račanovu Vladu da ga je prisilila na sporazum jer je navodno donijela takav Zakon o povratu imovine. No, prekjučer je osobno zatražio da se promijeni »Račanov zakon«, koji mu je zapravo bio prepreka. Tako je premijer sam sebi skočio u usta.

Ni najbolja promidžbena mašinerija ne može pomoći Sanaderu kad njegove riječi gube vjerodostojnost i kad je neiskren prema građanima. Naprotiv, premijer na početku drugog dijela mandata polako postaje žrtvom vlastite, nerealne medijske slike, koju je proizveo uz pomoć suvremenih dvorskih slikara. Da bi se ispleo iz mreže vlastitih kontradiktornih obećanja, poteza i izjava, jedini izlaz mu je da se lati pravog posla i okani smicalica.

B. PODGORNIK