Iako su imovinske kartice oko 1.100 dužnosnika, koji ih po Zakonu o sprječavanju sukoba interesa moraju predati nadležnom državnom povjerenstvu, pripremljene i u elektronskom obliku, one još nisu dostupne na internetu, unatoč višekratnim najavama i obećanjima predsjednika nadležnog saborskog povjerenstva Josipa Leke. Najnoviji rok, koji je objavio tijekom nedavnog međunarodnog okruglog stola o objavljivanju podataka o imovini dužnosnika, jest 10. veljače. Objavljivanjem imovinskih kartica udovoljit će se zahtjevima za transparentnost i javnu dostupnost tih podataka. Odugovlačenje objavljivanja, ma koliko samo povjerenstvo možda nije za nj krivo (jer sami su dužnosnici nezakonito otezali s ispunjavanjem svoje obveze, a izostala je brža tehnička i financijska podrška Sabora, kao utemeljitelja tog povjerenstva), pokazuje da svijest o nužnoj javnosti dužnosničkih prihoda, imovine i poklona vrlo sporo postaje sastavnim dijelom demokratske prakse hrvatskog društva.

S druge strane, ispitivanja javnog mišljenja pokazuju da većina hrvatskih građana smatra da su političari, a i ostale javne osobe kojima su povjerene odgovorne društvene dužnosti u državnim institucijama (pravosuđu, vojsci, fondovima, sveučilištima…), dužni te podatke javno podastrijeti. To je jedan element prevencije sukoba interesa u koji bi mogli doći u obavljanju svoje dužnosti.

Po istraživanju Transparency Internationala Hrvatska provedenom 2003. (u svibnju) visokih 91,8 posto ispitanika slagalo se (u potpunosti ili uglavnom) da dužnosnik mora dati i davati te podatke tijekom obnašanja mandata, a dvije godine kasnije (lanjskoga svibnja) taj je postotak još porastao – na 94,4 posto, istaknuo je predsjednik te organizacije Zorislav Antun Petrović. Isti postotak ispitanika smatrao je u svibnju 2005. da se ta obveza prijavljivanja odnosi i na imovinu bliskih srodnika, a 2003., u vrijeme donošenja Zakona o sprječavanju sukoba interesa kojim je i potonje propisano, takvih je ispitanika bilo puno manje – 66,7 posto. U oba istraživanja oko 90 posto ispitanika podržalo je stav da dužnosnici ne smiju primati, odnosno zadržati poklone vrjednije od 500 kuna. Da uz dužnosničku plaću ne smiju primati dodatne naknade, 2003. slagalo se 80 posto ispitanika, a lani još deset postotnih poena više. Slični su i postoci suglasnosti sa stavovima da dužnosnik ne smije biti član upravnih i nadzornih odbora trgovačkih društava niti obavljati poslove savjetnika te da podatke o svojem imovnom stanju mora prijaviti na početku i na kraju mandata, ali i svake godine tijekom njegova trajanja.

Takvi, gotovo jednoglasni stavovi i uzlazni trendovi govore o povećanoj osjetljivosti građana, ali i većim očekivanjima glede javnosti rada i ponašanja dužnosnika. Za 78,8 posto ispitanika neprijavljivanje imovine dužnosnika je problematično ponašanje, a indikativni su odgovori na pitanja bi li glasali za političara za kojeg je utvrđeno postojanje sukoba interesa, ili koji nije prijavio imovinu, prihode i poklone, ili neopravdano javnosti uskratio zakonom propisane informacije sebi. S »nikako ne bi ili vjerojatno ne bi« lanjskoga je svibnja na prvo pitanje odgovorilo 88,9 posto, na drugo 83,6, a na treće 89,4 posto ispitanih u Transparencyjevom istraživanju. Ipak, te podatke treba »testirati« u praksi, odnosno na izborima. Eventualno skrivanje imovinskih podataka i sukoba interesa dužnosnika do sada se nisu pojavljivali kao važne teme predizbornih kampanja. Prve takve prigode bit će na parlamentarnim izborima za dvije, odnosno lokalnim za tri godine.

Međutim, za »kažnjavanje« pojedinih dužnosnika u sukobu interesa ne treba čekati izbore. Indikativan je slučaj ministra Žužula koji je »odletio« s funkcije upravo zbog »muljanja« s imovinom i poduzetničkim interesima. Međutim, otišao je tek nakon velikog pritiska javnosti (prvenstveno medija) i nije odmaknuo daleko – vratio se na zastupničku dužnost u Sabor.

- Hrvatska politička javnost ne sankcionira u dovoljnoj mjeri nevjerodostojne dužnosnike, konstatira i Josip Leko, ali smatra da je trend pozitivan. Napominje da Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa nije kazneni organ, njegova je svrha više preventivne naravi, a postupak pred njime ne može se podvesti pod procesno pravo jer uključuje i etičku dimenziju postupanja. Najveći saveznik tome povjerenstvu je javnost, prvenstveno mediji. Zato Leko smatra da bi sjednice tog tijela trebale biti potpuno otvorene za javnost (sada po zakonu to nisu).

Kad je riječ o objavljivanju imovinskih kartica, Leko drži da su podaci u njima javni i mogu se objavljivati bez suglasnosti samih zakonom pobrojanih dužnosnika, ali bi pritom trebalo poštivati neka ograničenja propisana drugim zakonom, onim o zaštiti osobnih podataka. Prvenstveno se to odnosi na podatke o malodobnoj djeci dužnosnika, čiju su imovinu oni također dužni prijaviti. Imena, spol i uzrast djece nisu za objavljivanje, smatra i Franjo Lacko, ravnatelj državne Agencije za zaštitu osobnih podataka. Preporuka agencije je i da se ne objavljuju precizne adrese (ulica, kat) nekretnina dužnosnika, kao ni njihovi osobni podaci nebitni za temu, poput kućnog ili telefonskog broja. U takvom će obliku imovinske kartice na internet »staviti« nadležno povjerenstvo. No, i svi ostali podaci iz njih ostaju, kao i do sada, u potpunosti dostupni medijima. »Na novinarima i medijima je odgovornost kako će ih koristiti i predstavljati«, kaže Leko. Po njemu, primjer kako je to nedavno učinio jedan dnevni list nije dobar jer su objavljena imena djece, ali i selektivna lista političara, pa se može sumnjati u pristranost.

O objavljivanju imovinskih kartica političara u susjednim zemljama, s kojima dijelimo donedavnu političku povijest, stavovi su vrlo različiti. Prema riječima Nadje Žnidarčič-Ferrari, zamjenice predsjednika Antikorupcijske komisije Slovenije, u toj su zemlji ti podaci nedostupni javnosti. Čak je i uvid u originalne kartice vrlo kompliciran, jedna osoba ne može sama to obaviti. Unatoč takvoj velikoj diskreciji, puno je dužnosnika, naročito iz lokalnih sredina, negodovalo zbog preklani uvedene zakonske obveze predaje imovinskih kartica, rekla je Žnidarčič-Ferrari. Inače, u Sloveniji je lista obveznika puno šira nego u Hrvatskoj jer obuhvaća i sve općinske vijećnike, njih tri tisuće neprofesionalaca. Na njoj su i tužitelji i svi suci, ukupno oko pet tisuća dužnosnika.

U Sloveniji dužnosnik ne smije imati vlasnički udio u trgovačkim društvima veći od 20 posto (kod nas je lanjskom izmjenom zakona s 25 smanjen na samo 0,5 posto), odnosno s takvom tvrtkom njegova »baza« (država ili konkretna lokalna samouprava) ne smije poslovati niti joj dodjeljivati potpore. Ovo vrijedi i za članove dužnosnikove obitelji koji su suvlasnici tvrtki. Od imovine mora prijaviti nekretnine vrjednije od 8.600 eura, a pokretnine bez obzira na vrijednost, te ušteđevinu u bankama, ali i dugove. Tijekom mandata mora prijaviti svaku promjenu imovine veću od 10 tisuća eura. Vrijednost poklona ograničena je na 15 tisuća tolara (otprilike kao i kod nas). U trećem je čitanju u slovenskom parlamentu izmjena zakona po kojoj bi imovinski podaci dužnosnika postali javni.

Imovinske kartice nisu dostupne javnosti niti u Srbiji, ali jesu u njenoj državnoj partnerici Crnoj Gori. Na internetskim stranicama crnogorske Komisije za utvrđivanje konflikta interesa objavljuju se svi podaci iz izvještaja o prihodima i imovini javnih funkcionara, kao i imena onih koji nisu izvršili tu svoju obvezu ili to nisu propisno učinili. Tu je popis svih dužnosnika, ima ih oko 1.700, s njihovim adresama, čak i JMBG-ima. Na stranicama se mogu pročitati odluke i mišljenja komisije o sukobu interesa pojedinih dužnosnika temeljem prijava (koje svatko može podnijeti). »No, mi smo tigar bez zuba, jer nema nikakvih efikasnih kazni za prekršitelje. Zbog nedostavljanja izvještaja komisija je lani zatražila razrješenje 85 lokalnih funkcionara, ali samo je jedan razriješen«, rekao je predsjednik komisije Slobodan Leković. Vanja Čalović iz crnogorske nevladine udruge MANS pobojala se negativnog efekta objavljivanja imovinskih podataka koje su dali dužnosnici, a koji su često netočni i nepotpuni. »Cijela Crna Gora se smije nad prijavljenom imovinom nekih visokih državnih dužnosnika jer se zna da to nisu točni podaci. No, kako za njih nema sankcija, tako prvotni entuzijazam u javnosti zamjenjuje razočarenje«, dojam je Čalović.

Smijeha ima i u načinu na koji pojedini dužnosnici ispunjavaju izvještaje. Leković je na okruglom stolu pokazao novu imovinsku karticu jednog odbornika (općinskog vijećnika) koji je najprije komisiji zamjerio što je obrazac na latinici (a ne na ćirilici), pa pod »naziv organa koji je izvršio izbor« napisao: »narod većinom srpski«, a sumnjivi su i sami iznosi koje je naveo o svojoj imovini. Ovakve šale male ili inaćenja nepojmljivi su u Finskoj, dio čijih iskustava i prakse su sudionici okruglog stola mogli čuti od bivše sutkinje Satu Sepponen. »Kod nas je ustavna obaveza da svi državni dužnosnici i istaknutiji službenici prijavljuju i članstvo u specifičnim organizacijama, na primjer u masonskoj loži. Isto ponašanje javnost očekuje i od menadžera kompanija u privatnom sektoru. Na izborima je obaveza kandidata objaviti izvor svakog primanja za kampanju većeg od 4.000 eura. Porezne prijave svih građana su javne i svatko može imati uvid u to koliko drugi zarađuje i koliku imovinu ima. Društvena kontrola je snažna i ugrađena je u svijest građana. Sumnje u sukob interesa prijavljuju se ombudsmanu, pučkom pravobranitelju, koji provjerava navode i predlaže daljnje akcije. Vrijednost poklona koje dužnosnik može primiti nije propisana, ali tolerancija javnosti je vrlo niska. Bilo je javnih negodovanja čak i kad je generalni direktor jedne državne ustanove dobio besplatne ulaznice za operu. Nekoliko je direktora pregovaralo s jednim inozemnim brodogradilištem, a kad se saznalo da su putovali na njegov račun, novčano su kažnjeni«, oslikala je Sepponen primjerima visoku senzibiliziranost finskoga društva na nepristranost i nekorumpiranost dužnosnika. Nije, naravno, »bez veze« Finska u izvještajima Transparency Internationala istaknuta među zemljama s najmanjom korupcijom na svijetu.

Kod nas se pak korupcija percipira kao dio uobičajene stvarnosti i racionalno ponašanje, što potvrđuju i rezultati više istraživanja provedenih od 1995. na ovamo, rekao je sociolog Aleksandar Štulhofer. Procjenjujući društveni efekt objavljivanja imovinskih kartica dužnosnika, on smatra da će, u određenom vremenskom zaostatku, to imati efekta na veće povjerenje građana, posebno kad je riječ o »visokoj« korupciji (na državnoj razini), ali pod uvjetom da se Zakon o sprječavanju sukoba interesa doista provodi. Dužnosnici javnosti moraju polagati račune, neprihvatljivo je da netko laže u svojoj imovinskoj kartici, ali u slučajevima u kojima se sumnja i zna o sukobu interesa treba raditi oprezno, da rezultati ne bi bili kompromitirani, zaključio je okrugli stol Josip Leko.

Novinari o i u sukobu interesa

- Mediji se ponekad hvataju za sitnice i minorne teme, a s druge strane ne propituju o imovini i plaćama menadžera koje su, bez vidljivih razloga, i po 20 puta veće od one predsjednika Republike, rekao je Duka.

Predsjednik HND-a Dragutin Lučić smatra da onom tko je pošten nikakva kontrola ne može smetati, naprotiv, može mu samo koristiti u radu. Osobno ne bi imao ništa protiv kad bi se obveza predaje imovinske kartice protegnula i na njega kao predsjednika novinarske udruge. »O tome se manje govori, ali i novinari su nerijetko u sukobu interesa. Imate novinare koji 'prate' automobilsku industriju i svaki mjesec voze novi auto na tuđi račun, pa ne iznenađuje da kod nas nema loše ocijenjenih auta. Dio sportskih novinara putuje na račun klubova i reprezentacija, pa onda izvještavaju o njihovim nastupima«, spomenuo je Lučić neke primjere novinarskog sukoba interesa.