Prije nego što Vlada donese konačnu odluku: ili da želi, ili da ne želi s Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom, Makedonijom i Albanijom sklopiti multilateralni sporazum o zapadnobalkanskoj zoni slobodne trgovine (koja bi, prema nalogu iz Europske unije, profunkcionirala već 1. siječnja 2007.), ili - u trećoj varijanti - da želi s njima biti samo u Srednjoeuropskoj zoni slobodne trgovine (u kojoj su danas Rumunjska, Bugarska i Hrvatska), mudro će biti da na stol stavi i crni i ružičasti scenarij tih opcija na srednji rok.

Sadržajno, te se tri opcije svode na dvije: ući u zapadnobalkansku zonu slobodne trgovine ili ostati i izvan te zone i izvan EU-a budući da je u krajnjem svejedno hoće li se zona slobodne trgovine, u koju uz Hrvatsku (ako iz CEFTA-e u EU dogodine pređu i Rumunjska i Bugarska) stupaju BiH, SCG, Makedonija i Albanija, nazivati (engl. kraticom) CEFTA-om, SEFTA-om ili WBFTA-om.

Pretpostavimo da će, kao i u nizu prijašnjih prijelomnih dvojbi, hrvatska vlast popustiti pred uputama sa zapadne strane te već u ožujku pokrenuti radnje radi sklapanja tog multilateralnog sporazuma, ali da će EU dogodine na članstvo u EU pozvati samo Rumunjsku i Bugarsku te objaviti da do daljnjega od Unijina širenja nema ništa. Hrvatska bi dobila velike komplimente i od EU-a i od MMF-a, a ubrzale bi se i pripreme za njezino uključivanje u NATO (da bi se i hrvatski vojnici mogli uključiti u američko-britanski rat za arapsku naftu). Hrvatsko bi gospodarstvo u prve dvije godine pobralo prvo vrhnje od te trgovinske zone, kao njegova najrazvijenija članica, ali bi u raspodjeli te dobiti najveći dio pokupili vlasnici stranih banaka i kompanija u Hrvatskoj.

Tada bi se pod kapom smanjivanja ekonomskih i socijalnih razlika u regiji, a zapravo radi maksimiziranja dobiti zapadnih tvrtki, moglo dogoditi da u Hrvatskoj, kao u početku najrazvijenijoj članici zone, počnu padati plaće i mirovine, zaposlenost, strane investicije i izvoz, a povećavati se učinci od povećanog uvoza GM hrane sa zapada i zapošljavanja jeftine radne snage i uvoza robe sumnjive kakvoće s istoka (sve do proizvoda obogaćenih osiromašenim uranom - od voća i povrća, do mesa i raznih prerađevina). Po prirodi stvari, ubrzo bi EU, u interesu svojih igrača, zahtijevao i stvaranje carinske i monetarne unije na tom prostoru, itd. (U tom crnom scenariju, zasad, zanemarujemo rizike koje i za hrvatski turizam i za ukupne državne financije može donijeti samo jači teroristički udar nakon hrvatskog ulaska u NATO.)

Pretpostavimo li da će hrvatska vlast odbiti ulazak u zapadnobalkansku trgovinsku zonu, tada bi start opisana crnog scenarija mogao krenuti već u drugoj polovici ove godine. Umjesto nove Jugoslavije, za Hrvatsku bi slijedile tihe sankcije.

Pretpostavimo - ono na što su računale sve hrvatske vlasti poslije 1990. - da će Hrvatska u drugom krugu, sigurno, najkasnije do 2008., ući u EU, pa usput i u NATO, te da će u međuvremenu pristati i na Balkan-prolaz, tj. na multilateralni sporazum o zapadnobalkanskoj zoni slobodne trgovine. I ne samo to, nego pretpostavimo, sukladno ružičastoj boji ovoga scenarija, da će Hrvatska i u tu balkansku trgovinsku zonu i prema Uniji krenuti značajno uvećanim konkurentskim prednostima. To bi značilo da nakon privatizacije kao prodaje državnih tvrtki strancima slijedi okrupnjavanje i umrežavanje domaćih proizvodnih, izvoznih i trgovačkih potencijala, uz njihove vlasničke akvizicije širom zapadnog Balkana, pa u to ime i stvaranje snažne financijske i medijske mreže u pretežnom hrvatskom vlasništvu. Kao rezultat svih tih manevara Hrvatska bi već 2010. mogla premašiti BDP po stanovniku u Sloveniji, i - uđe li kao prva sa zapadnog Balkana u EU - postati novi tigar, ravan Irskoj, današnjem lideru Unije!