Štoviše, ministar je obznanio kako je u Državnom odvjetništvu razgovarao o tome da se u povodu incidenta u narodnjačkom klubu "Bel Ami", u kojem su se mlatili mafijaši i specijalni policajci, nešto poduzme protiv — novinara. U čemu je, dakle, novinarski grijeh u slučaju "Bel Ami"? U tome što su, u ime javnosti, upozorili na mogućnost da se dio pripadnika ključne policijske postrojbe možda otrgnuo kontroli? Ili u tome što su upozorili na frapantnu sličnost u ponašanju dviju sukobljenih strana, sličnost u kojoj se izgubila ona toliko potrebna razlika između elitne postrojbe i hrpe siledžija? Ili ministru smeta što su novinari višekratno ponovili ionako javnu tajnu da dio naših specijalaca u "fušu" radi kao redari i zaštitari noćnih klubova, što otvara prostora nagađanjima o tome da su ovakvi obračuni zapravo borba između zaštitarskih i kamatarskih klanova, od kojih jedni imaju dosjee, a drugi MUP-ove značke?

Svi znamo što se može dogoditi ako se specijalne postrojbe otrgnu kontroli. Srbija nam nije daleko, a još nas služi i sjećanje na vrijeme kada su tamošnje "Crvene beretke" znale samovoljno blokirati Beograd, da bi na kraju njihovu samovolju plaćala čitava Srbija, jer je ubojstvom Đinđića — u čemu su i oni sudjelovali — ta zemlja vraćena godinama unatrag.

Reakcija specijalaca iz Lučkog može se razumjeti jedino u ljudskom smislu: kolege su im brutalno pretučeni, a jedan i teško ozlijeđen. Ali, oni su valjda i izabrani u najelitniju postrojbu upravo zbog svoje natprosječne psihofizičke konstitucije, koja valjda podrazumijeva i natprosječnu kontrolu emocija, a pogotovo bijesa: posao kao što je njihov ne može se obavljati "tankih živaca", niti s osvetničkim porivima. Oni su tu da bi građani spavali mirno, a mafija nemirno.

A na istom poslu su i novinari, što god se Kirinu činilo.