Tomislav Marčinko, bivši urednik Informativnog programa HRT-a, i, očevidno, trajni recidivist komunističkog režima koji je obilježio povijest Hrvatske u ju-zajednici, paradigmatski je primjerak shizofrenog čijanja vlastitog ideološki kontaminiranog perja. Taj ostrašćeni vojvođanski Hrvat i nekadašnji izvršni sekretar SK Novog Sada odjednom otkriva brižljivo čuvanu tajnu o udbašima i kosovcima na HRT-u. Pače, o cijeloj mreži od 30-ak "unutarnjih neprijatelja" što su, kako veli Milovan Šibl, bivši HDZ-ov zastupnik i ravnatelj Hine, bili operativno na vezi jednog Srbina s druge strane "zone razgraničenja".

A neki su, poje Marčinko, HRT-ov "dobro obaviješteni" Orfej (direktor istoimene tvrtke u vlasništvu HRT-a), "na vezi" i danas. Godinama se susprezao od prokazivanja kolega, da bi progovorio tek ovih dana isprovociran intervjuom Mirjane Rakić. Jer, upravo je ona stožerna osoba s inkriminiranog udbaško-kosovskog popisa čiju je žutu podlogu nekadašnji prvi "informativac" hrvatske dalekovidnice u svoje vrijeme, izgleda, doslovce žutom prepoznavao. I kao odgovorna osoba, javnosti zatajio. Zašto, pobogu Tomislave, usred rata i nacionalne ugroze taj blasfemični papir, štoviše lista za odstrel, nije imao uporabnu vrijednost, a danas njime prijeteći mašeš?! Ti, koji si još 1995., nakon četverogodišnjeg autoritarnog upravljanja HTV-om izjavljivao (prema citatima iz novina) kako si se u toj kući, u kojoj si uveo red, ponašao kao neprijeporni gospodar. A kolegicu Rakić apostrofirao kao profesionalca koji bi po svojim kvalitetama mogli raditi i na slavnom CNN-u.

Je li ovaj perfidni skandal ciljano tempiran na konačno detroniziranje Mirka Galića ili, preventivno, na sprječavanje možebitnog promaknuća Rakićeve? Što god da je bio motiv i tko god da je bio instruktor (pa makar i Ivić Pašalić), odapete otrovne strijele političkog primitivizma, koji na ovom tlu raste kao mahovina, promašile su metu. Ovo više nisu rane devedesete ni doba nevjerojatne lakoće udbaškog etiketiranja, "krvnog" diskvalificiranja i etničkog prosijavanja. Hrvatska 2006. g., vjerujem, više ne može biti ničiji dom za vješanje.