Štete u miru izazvane elementarnim nepogodama u Hrvatskoj koje ugrožavaju malog čovjeka, najviše poljoprivrednika – iznose oko 1,5 milijardi kuna/god – gotovo su upola manje nego što će biti trošak (razlika davanja i primanja kroz fondove EU) iz proračuna - 2,64 milijarde kuna/god - za članstvo Hrvatske u EU u slučaju da je prime, pa je stoga jasno da su premalene da bi se politika “zamarala” uspostavom sustava za njihovo smanjivanje. U agresiji na Hrvatsku više od 14 tisuća ljudi je ubijeno i oko 30 tisuća ranjeno. Izravne štete uzrokovane ratom procjenjuju se na više od 30 milijardi USD. Nikakvu odštetu agresor nije platio, a zanemariv je broj onih koji su za to odgovarali. Sve su to političari u Hrvatskoj zaboravili. Jedino što podsjeća na krvavi rat je da sistematski proganjaju i teroriziraju one koji su obranili Hrvatsku. Taj progon branitelja najčešće koriste za skretanje pozornosti javnosti od gospodarskog razaranja zemlje u čemu ne posustaju. Izgleda da političari iz prethodnog rata i naknadnih zbivanja nisu dovoljno naučili pa ih ponovna uspostava spomenutog sustava i za pripravnost za slučaj rata ne zanima.

Mnoge su opasne pojave (prirodne ili one koje izaziva čovjek) koje mogu ugroziti stanovnike, dobra i okoliš. U svijetu je broj takvih pojava, i to onih najtežih, u stalnom porastu. Krajem 2004. dogodila se teška katastrofa – tsunami u Aziji. Zbog spomenute je podignuta velika uzbuna u svijetu jer je među poginulima bio znatan broj turista iz bogatih zemalja Europe. Uragan Katrin pogodio je 2005. jug SAD. Takvih pojava bilo je i ranije, no obično se brzo zaborave, pogotovo ako su njima ugrožene siromašne zemlje. Godišnje se u svijetu događa više od 300 katastrofa (nisu uključeni ratovi). Broj godišnje izgubljenih ljudskih života je od 10 do 300 tisuća. Najveći broj života odnesle su ekstremne prirodne pojave, kao što su oluje i poplave (Bangladeš 1970. - 300 tisuća poginulih), potresi (Kina 1976. - 250 tisuća poginulih), tropski cikloni i tajfuni, erupcije vulkana a ponekad i one izazvane djelovanjem tehnologije (Bhopal - Indija - 5000 poginulih). Materijalne štete izazvane tim pojavama poznate su u zemljama koje imaju razvijeno osiguranje. Najveća osigurana šteta među 40 najvećih od 1970. je bila u terorističkom napadu na Svjetski trgovački centar, Pentagon i ostalo - 2001. u iznosu od 21 milijardu USD (i 3025 poginulih), a slijede uragan Andrew - 1992. u SAD i Bahamima u iznosu od 20,9 i potres 1994. u Northridgu, SAD u iznosu od 17,3.

Broj žrtava prirodnih i tehnoloških katastrofa u svijetu u razdoblju od 1970. – 2003.

U Hrvatskoj na sreću dosad nije bilo takvih katastrofalnih pojava, ali je bio rat. U agresiji na Hrvatsku više od 14 tisuća ljudi je ubijeno i oko 30 tisuća ranjeno. Izravne štete uzrokovane ratom procjenjuju se na više od 30 milijardi USD. Krize ili izvanredna stanja u Hrvatskoj (bez rata) izazivaju štete, u prosječnom iznosu (1980.-2002.) od oko 240 milijuna USD ili oko 1,5 milijardi kuna godišnje. Najveće su štete od suše - 39%, slijede oluje, tuče, snijeg i mraz - 31,2%, potresi - 12,4%, zatim poplave 7,9% i požari 7,3% koji su zanimljivi mas-medijima. Izvanredna stanja izazvana čovjekovim djelovanjem su: nekontrolirana oslobađanja opasnih tvari, požari i eksplozije, radioaktivnost ili nesreće u nuklearnim elektranama, prekidi opskrbe (voda, hrana, energija..), unutrašnje smetnje (terorizam i nemiri), i lomovi brana ili nasipa, a štete su znatno manje od onih izazvanih prirodom. Zbog osiromašenja i nezadovoljstva stanovništva neke vrste kriza (unutarnje smetnje - terorizam i nemiri) mogle bi u budućnosti biti učestalije.

Sustav obrane, zaštite i spašavanja stanovnika, dobara i okoliša

Brojne su operativne organizacije koje trebaju imati jednoznačno određene obveze i prava u djelotvornom sustavu obrane, zaštite i spašavanja u slučaju izvanrednih stanja ili kriza: zdravstvo, vatrogastvo, vojska i policija, vodoprivreda, energetika, šumsko gospodarstvo i druga javna poduzeća i usluge, prometne organizacije, industrija, organizacije uprave, hidrometeorološka i seizmološka služba, javno informiranje, humanitarne udruge, školstvo, i druge. Bit problema u Hrvatskoj jest nužnost povezivanja tih operativnih organizacija u cjelovit i djelotvoran sustav što je svuda u svijetu osnovni zadatak profesionalne državne uprave za izvanredna stanja. Poslovi takve uprave su i procjene ugroženosti; uspostava zakonodavstva koje regulira djelatnost; koordiniranje i upućivanje različitih republičkih resora na izradu akata koji određuju odgovornosti, obaveze i postupanje u pojedinim vrstama kriza; davanje stručne osnove za organiziranje i djelovanje županijskih profesionalnih organizacija te za uspostavu sustava komuniciranja u krizama; briga o resursima za djelovanje (kadar, oprema, školovanje, pogoni), izrada, pregledavanje i odobravanje planova pripravnosti i djelovanja za slučaj kriza te drugo.

Spomenuta uprava postigla bi dobre rezultate s 30-40 zaposlenih iskusnih stručnjaka za različite krize, a troškovi njena rada u godini dana bili bi manji nego jednodnevne štete od mirnodopskih kriza u Hrvatskoj. Uz to u županijama je potrebno oko 150 - 200 ljudi ili ukupno 200-250 ljudi u cijeloj upravi za obranu, zaštitu i spašavanje RH, što je pokazalo iskustvo iz Domovinskog rata. To je velika razlika prema broju od oko 900 iz MUP-a, MORH-a većinom nekompetentnih osoba za posao koji treba obavljati takva uprava, što u ustroju tzv. uprave zaštite i spašavanja, od 2005. udružuju oni koji ne razumiju što je to sustav i što on treba činiti.

Danas u Hrvatskoj nema, u skladu s dostignućima u svijetu u području upravljanja u krizama niti organizacije, a još manje organiziranog obrazovanja za programatski dio tog sustava – njegovu upravu, koji bi znao uspostaviti učinkoviti sustav obrane, zaštite i spašavanja. Upravljanje u krizama (emergency management) jedan je od najsloženijih poslova modernog društva, zahtijeva izuzetno mnogo znanja iz širokog spektra čovjekova interesa od prirodoslovnih, tehničkih, pa do humanističkih a sve to uz uvažavanje gospodarstvenih zakonitosti.

Sustav kakav treba ponovno razviti u Hrvatskoj zbog niza razloga treba biti što kompaktniji i treba sa relativno malim brojem visoko osposobljenih izvršitelja prekrivati sve potrebne funkcije djelovanja, odnosno obrane, zaštite i spašavanja od onih ugrožavanja koja su za područje Republike Hrvatske bitna, tj. ona koja najviše ugrožavaju. Ostvarenje učinkovitog, kompaktnog sustava nije lak posao, a školovanje kadra za takav sustav mora biti posebno pažljivo planirano.

Školovanje za sustav

Još prije II svjetskog rata 1938. u Zagrebu je osnovana škola Civilne zaštite koja je dala osnove za obranu i zaštitu stanovnika u slučaju rata. U ono vrijeme ta je škola bila na sličnoj razini kao i one u svijetu. Civilna obrana, često nazvana civilna zaštita, je u biti samo dio sustava za upravljanje u krizama koji se odnosi na rat. Poslije II svj. rata partijska ideologija uspostavila je školovanje za tzv. Civilnu zaštitu koje je bilo znatno niže razine nego ono iz 1938. i zasnivalo se na masovnosti i kojekakvim masovnim akcijama za uznemirivanje stanovništva tzv. NNNI, a osnovna im je svrha bila laka dodatna zarada umirovljenih oficira bivše JNA. Bila je to priprema stanovništva za nešto za što nije bilo nikakve organizacije ni razumnih planova da bi ga se koristilo. Sve je bilo podređeno hladnoratovskoj tobožnjoj pripremi za zaštitu od agresije NATO pakta, a da je do nje i došlo sve bi se raspalo u jednom danu. Slično je bilo i krajnje ideološki obojeno izmišljeno školovanje za ONO i DSZ, kao i za kojekakve oblike HTZ (i danas ostaci toga na privatnoj bazi i dalje provode spomenuto “školovanje” trgujući diplomama bez stjecanja znanja). Tako je to bilo do velikosrpske agresije 1991. kada je najvećim dijelom uz početak uspostavljanja sustava, improvizacijom i samoorganiziranjem na lokalnoj razini, prema snalažljivosti ugroženog stanovništva i onih koji su se s obzirom na sposobnosti nametnuli da ga vode, osigurana koliko god je bila moguća obrana i zaštita stanovništva i dobara. U ovisnosti o shvaćanju važnosti zadataka obrane i zaštite stanovništva od lokalne vlasti i vojnog sektora obrane u mnogim krajevima Hrvatske postignuti su vrijedni rezultati u obrani i zaštiti stanovništva. Na žalost, mnogi od onih koji su se u tim akcijama najviše angažirali, a mnogi su i poginuli, zbog nebrige onih koji su sustav 1994. razorili, za to nisu dobili nikakvo priznanje i nije im niti priznat status branitelja, dok su si oni koji su sustav srušili osigurali sve moguće privilegije, vojne činove i odličja.

Sve što treba napraviti na planu školovanja bilo nam je poznato još 1993. godine no kako je sustav 1994. razoren do danas nije ništa napravljeno. Pojedinci koji su srušili sustav s potpunim nerazumijevanjem prepisuju ono što smo još prije desetak godina pisali u stručnim publikacijama i ideje prodaju pod svoje (privatna škola koje godišnje zaradi na prodaji diploma dodiplomskog studija, magistara i doktora znanosti..., a ne i znanja, više od milijun eura). Potrošili su golem novac za putovanje po svijetu za “sakupljanje iskustva” dalekih zemalja u uspostavi sustava, a dakako ništa nisu naučili. Jedan od tih “mudraca” za vrijeme rata vodio je turističku agenciju, pa kad ga je sprega politika - mafija postavila za rukovodioca u MUP-u, zaposlio je uz svu svoju rodbinu, i brojne prevodioce, čak i za kineski, rumunjski, albanski, perzijski i druge jezike, kako se vrhuška MUP-a ne bi izgubila u svojem obilaženju svijeta. Organizirali su, prisvojivši naše ideje o školovanju, različite “tečajeve” za šaroliko slušateljstvo u kojima su im stranci skupo prodavali, za novac iz državnog proračuna, ono što mi znamo bolje.

Nepostojanje školovanja za područje upravljanja u krizama posljedica je i potpuno narušenog sustava visokoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj. Ta djelatnost je i dalje prepuštena nekontroliranim trošačima novca iz državnog proračuna, koji ne razumiju sustav, a cilj im je da se i dalje ne zna tko što treba raditi i za što odgovarati. Sigurnost stanovnika, dobara i okoliša i dalje je zbog nezainteresiranosti političara, koji nizašto ne odgovaraju, prepuštena privatnom poduzetništvu, stoga nema ni interesa da se i na planu obrazovanja bilo što napravi. Pet puta autor ovog teksta obraćao se rektorici Zagrebačkog sveučilišta da joj izloži što bi na planu obrazovanja za ovu važnu djelatnost trebalo napraviti, no nije ni odgovorila na dopise čime bi makar pokazala elementarnu pristojnost, a u tsunamiju u Aziji poginula joj je unuka. Valjda je i ona prezauzeta spomenutim privatnim poduzetništvom na Zagrebačkom sveučilištu. Niti tzv. nacionalno vijeće za visoko obrazovanje nije reagiralo na moje dopise (vidi: Napomena 3). Vjerojatno je to samo formalno tijelo koje radi po zapovijedi «komiteta» kao i prije.

Nespremnost za izvanredna stanja, ali spremnost za progon i teroriziranje onih koji su branili i obranili Hrvatsku

Obrana zemlje u 1991. i 1992. bila je spontana i najvećim dijelom zasnovana na improvizacijama i snalaženju istinskih branitelja kojima je bilo stalo do očuvanja i obrane osamostaljene novonastale države Hrvatske od daleko nadmoćnijeg agresora, a manjim dijelom je bila rezultat organizirane obrane s jasno podijeljenim obvezama i zadacima. Europska unija je tada nametnula embargo na uvoz oružja u države bivše Jugoslavije i stanovnici napadnutih novih država nisu se imali čime braniti. U nabavi oružja angažirano je tada kriminalno podzemlje koje se poslije uklopilo u hijerarhiju moći, a istinski branitelji su stradavali na bojišnicama često nikako ili nedovoljno naoružani. Pravo je čudo da je obrana Vukovara simbola hrvatske obrane u takvim uvjetima protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja tako dugo odolijevala. Tada, dok su branitelji bili angažirani na obrani zemlje, počela je i kriminalna podjela imovine procesom tzv. pretvorbe i privatizacije, koja traje i danas. Uz to neki su izgleda i previše pekli volove na ražnju u to vrijeme, a to čine i danas slaveći pobjedu koju su ostvarili drugi – tj. oni istinski i najčešće odbačeni branitelji. Dakako, bilo je i mnogo onih – umreženih u grupe gdje su donašane odluke - koji su bili protiv samostalne Hrvatske. Oni i danas, obogativši se, zauzimaju važne položaje u hijerarhiji vlasti i odlučivanja u Hrvatskoj. Takvi su proveli čistku najkvalitetnijeg kadra u MORH-u 1992. (više od 50 ljudi istjerano je s posla i zadataka obrane ili umirovljeno), a glavni glavosijek danas, valjda za nagradu što je tako dobro obavio “posao”, zapovijeda onim što je ostalo od Hrvatske vojske.

Ni u onom što je preostalo od vojske nije sjajno

Kao što je već spomenuto 2005. godine osnovali su tzv. Državnu upravu za zaštitu i spašavanje, najviše premještanjem većinom suvišnih nekompetentnih osoba za posao koji treba obavljati takva uprava iz MUP-a i MORH-a, sa ukupno oko 900 zaposlenih. Potrebne poslove uprave kao što je već spomenuto moglo bi obavljati 30-40 zaposlenih iskusnih stručnjaka za različite krize i oko 150 - 200 za te poslove osposobljenih ljudi u županijama ili ukupno 200-250 ljudi u cijeloj upravi za obranu, zaštitu i spašavanje RH, što je pokazalo iskustvo iz Domovinskog rata. Dakako da ostale nepotrebne iz MUP-a i MORH-a treba na odgovarajući način zbrinuti. Mjesta u toj upravi, dakako, popunili su bez natječaja, odnosno tobože su raspisali natječaj prije nego što su donijeli uredbu o unutarnjem ustrojstvu te uprave. Kada su se na mjesta za najvažniji dio te uprave, jedini koji ima smisla, javili najiskusniji i najkvalificiraniji branitelji, taj dio uprave su jednostavno izbrisali iz uredbe o ustrojstvu, a bez tog dijela sustav uopće ne može funkcionirati.

Pojedini dijelovi MUP-a iz kojih su ljudi premješteni u novu upravu godinama su prava legla bezakonja, zloporaba i kriminala i nikog nije briga da se tome stane na kraj (u MORH-u je stanje vjerojatno slično s obzirom na spomenute tekstove u novinama). Jedan takav dio iz MUP-a preseljen je početkom 2005. u novo formiranu upravu. To je napravljeno tako da je dio spomenutih osoba postavljen na najbolje plaćena mjesta u toj upravi, koju su sami kreirali prema svojim potrebama (pisali neprovediv zakon o zaštiti i spašavanju i uredbu o ustrojstvu uprave), a ne potrebi posla, a dio je osnovao svoje privatne firme, kako bi im lakše prebacivali novac iz proračuna, a potom dijelili. Isto su godinama radili i u MUP-u. Planiraju da u slijedećem razdoblju potroše (za “projekte”) više od sto milijuna kuna.

Naročito je zanimljiv rukovodeći kadar koji je iskrsnuo tko zna po kojim kriterijima. Za rukovodioca uprave postavljena je osoba koja je školovana samo za poslove skladištara u školi propale JNA u Beogradu, koja je radila na poslovima skladištenja i nabave kod spomenutog glavosijeka u onom što je preostalo od hrvatske vojske. Nikada se nije bavila poslovima upravljanja u krizama. Taj si je odabrao i glasnogovornicu uprave – osobu koja je za rata bila jedan od “stupova” hrvatsko-ruskog društva prijateljstva, a bavi se i “znanošću” s glavnim tezama “Tuđman je autokrata, a Račan je demokrata”. Zanimljiv je i “mozak” za prelijevanje novca na privatne račune. Taj je primao plaću kao rukovodilac firme “Mungos” za razminiranje, a istovremeno još jednu i u MUP-u za poslove nadzornika razminiranja takvih firmi u kojoj je istovremeno bio rukovodilac. Zbog takvog “nadzora” bilo je nekoliko teško nastradalih ljudi na tzv. razminiranim područjima. I nikom ništa, sve je MUP zataškao. Trgovao je minskim poljima. To mu je u MUP-u za vrijeme svog “rukovođenja” omogućio spomenuti turistički radnik, sada dekan škole za trgovinu diplomama u Velikoj Gorici, pa se transfer novca iz državnog proračuna samo dalje nesmetano nastavlja. Kad su ga poslije “manjka” od oko 30 milijuna kuna iz te firme pirotehničari doslovce - fizički izbacili, postao je ponovno rukovodilac u MUP-u, a sada je “mozak” za spomenuto u toj upravi. Takvih - sličnih ovima, ima u toj tzv. upravi napretek.

U Hrvatskoj je “kadroviranje” za poslove obrane i sigurnosti jednako ili još gore nego za bivše Jugoslavije i u njem kao i tada prevladava potreba za kadrom “istočne” podobnosti kao što je praksa od 1918., ali uz inovaciju da kandidati moraju imati barem i ponešto od onog što ulazi u kriminalni dosje u zemljama gdje se vodi briga o zaustavljanju kriminala, a ne o njegovu zataškavanju, kao što je slučaj ovdje.

Epilog

„ Podjele su napravljene još tijekom Domovinskog rata. Jedni na ratište, u rovove i na položaje a drugi u stožere, krizne štabove, zapovjedništva. Jedni ginu, drugi jedu i piju. Jedni dobivaju otkaze zbog terena, drugi otvaraju firme na terenu. Jedni dijele patnje i ratne strahote, drugi odlikovanja i počasti. Jedni poslije rata u propast, drugi na vlast. Danas dezerteri pričaju braniteljima kako je bilo na ratištu, profiteri pričaju stradalnicima kako treba podnijet žrtvu za Hrvatsku. I onda još se ljute ako ih stradalnici ne dođu slušati i ako im ne dođu pljeskati.“ Spomenuti citat iz jednog nedavno u novinama objavljenog člančića vjerodostojno i sažeto opisuje ono što se dogodilo u Hrvatskoj. Danas je sve više obilježavanja pobjeda nad agresorom u kojima na jednoj strani sudjeluju istinski branitelji a na drugoj oni «drugi». Ono što se dogodilo sa sustavom obrane, zaštite i spašavanja usred Domovinskog rata i ne dozvoljavanje njegove ponovne uspostave, pa čak i objavljivanja kako to ponovno napraviti, savršeno se uklapaju u napisano. O teroru kojem smo kontinuirano izloženi od rušenja sustava, obaviješteni su uz institucije koje bi se trebale baviti zaštitom ljudskih prava i političari od ministara, do predsjednika Vlada, pa i države (poglavlju 7. zbirke). Nitko nije ništa poduzeo da nas zaštiti od takvih “privatnih” poduzetnika.

Nikakvog djelotvornog oblika organiziranosti za obranu, zaštitu i spašavanje civilnog stanovništva dobara i okoliša od ugrožavanja u miru ili eventualnom ponovljenom ratu ni do danas nema. Slično je stanje kao i u segmentu oružane obrane tj. onom što je preostalo od hrvatske vojske. Nema ga stoga, što oni koji su sudjelovali u rušenju sustava 1994. svojim vezama s nesavjesnim političarima do danas ne dozvoljavaju njegovu ponovnu uspostavu, a svaku ideju o njegovoj uspostavi ukradu i ništa ne naprave (poglavlje 8. zbirke). Npr. jedan od tih koji je “ratovao” za šankom, sabotirao rad, bavio se trgovanjem humanitarnom pomoći i organiziranjem turističkih putovanja po svijetu za čelne spodobe u MUP-u za rata, sada je otvorio školu za prodaju diploma i “uči” svoje đake o tome kako djeluje sustav obrane, zaštite i spašavanja. Nitko unatoč upozorenjima ništa ne poduzima. Razlog je, jer se u mutežu u kojem se ne zna tko što treba raditi i za što odgovarati, lakše pune osobni džepovi. To su isto činili i za vrijeme Domovinskog rata, dok su istinski branitelji ginuli i činili sve da zaustave neprijatelja i oslobode zemlju. Sigurnost i obrana prepuštena je danas u Hrvatskoj takvim spodobama - privatnim «poduzetnicima», a za druge nema mjesta.

 * Tekst koji ste pročitali dostupan je na Internetu u dijelovima

*** odnosi se na poglavlja iz zbirke «O ratovanju s balkanskom mafijom od 1991. do 2005. »

NAPOMENA 1

NAPOMENA 2

NAPOMENA 3

Ako ste suglasni da ne treba dopustiti trgovanje diplomama koje sve više uzima maha u Hrvatskoj, predlažem da preispitate mišljenje Vijeća i pomognete ukidanju odluke koja to trgovanje omogućava.

Pismo od 1.8.2005. g. Dulčiću predsjedniku Nacionalnog vijeća za obrazovanje (u nastavku) je do danas bez odgovora, kao i dopisi upućeni političarima koje već godinama upozoravam na problem opće neorganiziranosti za izvanredna stanja. Nije jasno da li odgovora od Vašeg predsjednika (ili bar javljanja ministra ili njegova ministarstva koji su također obaviješteni),- nema zato što možda nisu dobili zbog nekog razloga moje pismo u nastavku poslano e-poštom ili je to uobičajeni način rada u Hrvatskoj znanosti i školstvu.

Tragično je da se u Hrvatskoj struka ne smije niti pojavljivati s nikakvim idejama o tome kako riješiti neki problem, jer te ideje umrežena mafija i politika najčešće ukradu, "pokupe" za njihovo tobožnje rješavanje - tzv. projekti - novac iz proračuna i dakako ništa ne naprave, jer ni ne znaju i nije im niti cilj nešto napraviti za bolji život ljudi. To se dogodilo s mojim nastojanjem za ponovnu uspostavu sustava upravljanja u izvanrednim stanjima, koje je razoreno usred Domovinskog rata i školovanju kadra za taj posao. Zbivanja u zemlji (oluje s tučom, prevrtanja vrlo opasnih tereta, poplave kada nisu suše i poljski i šumski požari i slično) i posvemašnja nespremnost pokazuju stanje koje je po štetama ipak mnogo manje nego što su štete “naše Kate” u energetici (štete promašaja u energetici na gospodarstvo Hrvatske relativno su veće nego što su štete uragana Katrin na američko gospodarstvo). Slično mi se dogodilo prije više od deset godina s nastojanjem za osnivanjem neovisnog instituta za energetiku. Jedan političar je ideju (moje pismo o tome što bi trebao takav institut raditi, pismo tadašnjem ministru znanosti sa prijedlogom o osnivanju instituta, moj tekst objavljen u časopisu HAZU, tekst o potrebi osnivanja instituta za energetiku u sklopu nacionalnog programa MH...) ukrao, te uz pomoć sličnih osnovao nešto nazvano energetski institut (koji nije u stanju napraviti niti obične bilance energije, a kamo li nešto drugo), koji je razorio savez energetičara Hrvatske itd., a rezultat je poznat: - katastrofalno stanje u energetici sa stalnim porastom cijena energenata koje sve manji broj ljudi može platiti. No o toj temi drugom prilikom.

Molim Vas da istražite što se dogodilo s Vašim predsjednikom (ili ministrom) da odgovora nema, da mi javite tko su bili ocjenitelji i njihove reference o osnivanju tzv. studija upravljanja u krizama i koji su im motivi. Ako pak smatrate da je ovo što se događa u Hrvatskoj u ovom području naziva znanošću i obrazovanjem – normalno – nemojte mi ništa odgovoriti. Ako su Vam potrebne još neke informacije javite mi, pa ću poslati.