Ima li brzopotezna smjena Vesne Škare-Ožbolt neko ozbiljnije političko značenje? Sudeći po komentarima — nema: analize razloga smjene završavaju na dobro obaviještenim tračevima, a sve se posljedice svode na neizvjesnu sudbinu samog DC-a. No, po mom se sudu ne radi o jednoj slučajnoj epizodi, nego o vrlo upozoravajućem trendu. Prvo je pitanje — javnost rada. Bivšoj se ministrici zamjera curenje informacija. No, ako je riječ o državnim tajnama, zašto je se ne pozove na odgovornost — barem sada? A ako nije riječ o tajnama, u čemu je njen grijeh? Pitam i ne očekujem odgovore: živimo u zemlji u kojoj se ministar zdravstva žali da mu pri izradi nacrta novoga zakona "cure informacije" (u Velikoj Britaniji je u pripremi novoga zakona o zdravstvu održano 228 javnih rasprava...); živimo u zemlji u kojoj premijer javno traži da tajne službe otkriju tko je javnosti odao što on misli o lopovluku; živimo u zemlji koja žuri u NATO a da nam nijedan političar još nije ni pokušao objasniti zašto nam uopće NATO treba...

Drugo je pitanje naše siledžijsko shvaćanje koalicija: manji će ili slušati, ili može van, misli ne samo Sanader o DC-u, nego je i Račan mislio o HSLS-u. Dok je mogao. I treće, najvažnije pitanje: je li istjerivanje DC-a još jedan znak okrupnjivanja naše političke scene? Protiv velikog broja malih stranki Sanader je govorio i na ujedinjenju HSLS-a i LS-a. No, ako se u nas nastavi trend svođenja na dvije i pol stranke, one će se ili lakše povezivati, što ozbiljno ugrožava demokraciju, ili će se više sukobljavati, što vodi ideološkim rascjepima: obje opasnosti Hrvatska je i te kako upoznala. A "efikasnost" vladanja neće riješiti dogovaranje s velikim partnerima, nego rad na glavnim problemima. Nasuprot Sanaderu, Lang je na skupu HS/LS-a govorio o prevažnoj ulozi malih stranaka koje su ne samo garancija pluralizma, nego — kao prirodni most prema civilnom društvu — ključna brana da nove državotvorne elite u tranzicijskom razdoblju ne razore stare društvotvorne resurse od kojih nam ovisi budućnost.