U svojstvu podnositelja kaznene prijave Hrvatske stranke prava 1861. iz studenog 1999. godine protiv Ante Đapića i Borisa Kandarea za zlouporabu položaja i krivotvorenja magistarskog rada, temeljem koje je podignuta 12. 12. 2001. godine optužnica ODO Split pred Općinskim sudom u Splitu, dužnost mi je temeljem Zakona o medijima uputiti ovaj ispravak neistinitih izjava raspravnog suca u Splitu, Roberta Pešutića, putem punomoćnika Zorana Mimice, odvjetnika u Splitu, u Feral Tribuneu od 09. veljače 2006. godine pod naslovom "Ispravke malih Kineza".

Punomoćnik suca Pešutića već po ne znam koji put iznosi grube neistine tvrdnjama da glavna rasprava protiv okrivljenih Đapića i Kandarea nije mogla biti održana jer su postojale tobože procesne smetnje: "medicinska nesposobnost" Kandarea za dolazak na sud i zastupnički imunitet okrivljenika Đapića. Ovo je ništa drugo nego opetovano ponavljanje grubih neistina koje je sam sudac Pešutić izjavio pred milijunskim TV gledalištem 20. travnja 2005. godine u emisiji "Otvoreno", kada je ustvrdio da je predmet kod njega ukupno dvije i pol godine. No, prava istina je bila, da je predmet kod njega bio od siječnja 2002. godine, dakle gotovo pune tri i pol godine, dok je prvu raspravu, odugovlačeći cijeli predmet, zakazao tek 11. studenog 2002., dakle gotovo punu godinu dana nakon što mu je predmet kao raspravnom sucu bio dodijeljen.

Pristranost raspravnog suca išla je toliko očigledno u korist optuženih, da je na ročištu 03. ožujka 2003. godine odbio sve prijedloge općinskog državnog odvjetnika da se otklone procesne smetnje i da se održi glavna rasprava i bez prisutnosti Kandarea (budući da su i Đapić i Kandare bili ispitani u istražnom postupku te su iznijeli svoje obrane, glavna rasprava i presuda se je apsolutno mogla održati i izreći i u odsutnosti jednog od optuženika, jer se radilo o tzv. sumarnom postupku za djela, za koja je zapriječena maksimalna zatvorska kazna do tri godine zatvora), odnosno da se izda nalog za njegovo privođenje ili da suđenje ustupi nadležnom Općinskom sudu u Rijeci. Premda je sudac Pešutić mogao odavno dovršiti sudski postupak i glavnu raspravu, on je sustavno odgađao njezin početak, ali ne zbog imuniteta Ante Đapića, kojeg mu je Sabor prvi put ukinuo još u studenom 2001. godine, a ne kako to izjavljuje sudac Pešutić, tek u ožujku 2005. godine, a niti nedolaska Kandarea na suđenje.

Mjesec dana pred nastup apsolutne zastare u ovom predmetu sudac Pešutić iznenada, da se čini kao da se nešto radi, započinje i dovršava glavnu raspravu, naravno, sada u odsutnosti drugooptuženog Kandarea, koji mu odjednom više ne treba biti prisutan na glavnoj raspravi.

Druga neistina koju lansira punomoćnik suca Pešutića sastoji se u tvrdnji da Kandare nije mogao zlorabiti položaj i ovlasti iz članka 337. Kaznenog zakona, jer odluku o magistarskom radu donosi Povjerenstvo, odnosno fakultetsko vijeće. No, prava je istina da se postdiplomantu obvezno određuje mentor, koji ne smije biti predsjednik povjerenstva za prihvaćanje magisterija. Dakle, upravo mentor (Kandare) kao sveučilišni predavač ima svojstvo odgovorne osobe (Zakon o visokim učilištima NN59/96), koja je u konkretnom slučaju prevarila ostale članove povjerenstva o vjerodostojnosti prepisanog Đapićevog magisterija. Upravo je Kandare kao odgovorna osoba (mentor), a ne Povjerenstvo, izravni krivac što je na Đapićev poticaj, pokušao ovome pribaviti protuzakonitu neimovinsku korist tj. putem plagijata steći titulu magistra pravnih znanosti.

Osobito teška okolnost koja proizlazi iz ovog kaznenog djela Đapića i Kandarea radi protuzakonitog pribavljanja Đapiću neimovinske koristi, ogleda se u tome, da su obojica to počinili u svojstvu saborskih zastupnika, dakle onih koji trebaju prednjačiti u zaštiti i primjeni zakona u čijem donošenju i sami sudjeluju, a ne da predvode u svjesnom i namjernom kršenju istih zakona (Kandare je potjeran nakon ovog skandala sa Pravnog fakulteta, i morao je podnijeti ostavku na mjesto saborskog zastupnika).

Treba podsjetiti da se akademska zajednica posebno srami dr. Kandarea što je na sraman i nečastan način pokušao opravdati sebe i Đapića izjavom "da je on tražio od Đapića da prepiše njegove radove", što prema izjavi prof. dr. Jasne Krstović iz Rijeke "predstavlja grubi nasrtaj na znanstvenu etičnost sveučilišnih nastavnika, kojih je ogroman broj daleko od mentorstva tipa Kandare, koji prepisivanje, (plagijat i krivotvorenje) afirmira kao znanstveno istraživačku metodu spoznaje ali i ucjenu kao proceduru stjecanja znanstvenog stupnja". U slučaju dr. Kandarea i Ante Đapića, riječ je ne samo o kaznenom djelu, koje uključuje u sebi zlouporabu službene dužnosti i ovlasti, krivotvorenje akademskih radova i stupnjeva, srozavanje digniteta i vjerodostojnosti sveučilišne nastave i sticanja akademskih zvanja u Republici Hrvatskoj, već je posrijedi javna promocija besramnosti i nemoralnosti dvojice saborskih zastupnika, koji su upravo zbog te činjenice trebali biti primjereno procesuirani i kažnjeni, što se na splitskom suđenju nije dogodilo, upravo zbog suca, kakav je Pešutić.

Dobroslav Paraga, predsjednik HSP 1861