Odgovorni za komunističke zločine ostaju nekažnjeni. Radi hrvatske budućnosti bitna je zakonita lustracija i procesuiranje komunističkih zločina

Komentar Hrvatskog katoličkog radija, od 18. siječnja 2006. godine, objavljen u Hrvatskom slovu 27. siječnja ove godine, na temu rezolucije Vijeća Europe o osudi zločina komunizma, donijeta u Strasbourgu dana 25. siječnja 2006. godine, završava s nadom (u nadi je spas) da će premijer Sanader na području osude zločina komunizma, i sve što uz to ide, “možda iui tu učiniti epohalan iskorak”. Iako su nam nepoznati detalji na kojemu je to području premijer Sanader ikada učinio i jedan jedini epohalni iskorak (ako smo u zabludi, molimo da nas se pouči, jer na pr. “Hristos se rodi” poručio je još ban Jelačić, pa to ne bi trebala biti neka novost). Predsjednik vlade Republike Hrvatske dr. Ivo Sanader (HDZ) uopće ne misli učiniti epohalni iskorak u osudi zločina komunizma, što je malome dielu hrvatske javnosti poručio preko vladina glasnogovornika Ratka Mačeka u u izjavi na pitanje novinara u broju Novog lista, od 28. siječnja 2006. godine, da u svezi rezolucije VE o osudi komunizma “vlada ne kani ništa posebno poduzimati”, uz obrazloženje da hrvatska vlada obilježava svake godine “Bleiburg” i “Jasenovac”.

U pravu je bila Vesna Pusić kada je nakon smjene Račanove koalicijske vlasti u Novom listu izjavila da joj se sviđa novi HDZ, jer da je Sanader došao na pozicije pokreta liberalizma, na kojoj se nalazi HNS. Upućene, međutim, neće iznenaditi takav Sanaderov stav protiv djelatnog rješavanja argumentiranih tvrdnji iz rezolucije VE o oštroj osudi zločina komunizma. Protukomunističku rezoluciju inicirala je, naime, konzervativna Skupina Europskih pučkih stranaka-Europskih demokrata (EPP-ED Group), koja ima parlamentarnu većinu u Europskom parlamentu, i koja je na svojemu saboru u Bruxellesu početkom 2004. godine već bila donijela rezoluciju kojom je osuđen komunizam („Condemning totalitarian communism“). U toj rezoluciji su europski demokrati tražili sve ono što Vijeće Europe u rezoluciji o osudi komunizma nije prihvatilo, naime, uvođenje državnog spomendana na zločine i žrtve komunizma, osnivanje državnog ureda za dokumentiranje zločina komunizma, imenovanje u glavnom gradu bivše komunističke zemlje Trg žrtava komunizma, i pokretanje nacionalne kampanje za osvješćivanje građana o zločinima komunizma itd.

Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, koji je nevladina nacionalna organizacija, osnovan je dana 22. prosinca 2004. godine. Zašto je osnovan? Zato što u našoj Republici od 1990. do danas nisu kažnjeni odgovorni za komunističke zločine, niti je država sustavno istraživala i dokumentirala zločine totalitarna Titova režima i komunističke partije, niti je zaštitila žrtva komunizma od nasrtaja bivših titoista. Uz Hrvatsko društvo političkih zatvorenika i pojedinih političara, i sami žrtve zločina komunizma, te Rimokatoličku crkvu, koja je također bila na žestokom udaru titoista u doba komunističke Jugoslavije, a nije ni danas pošteđena od titoista, nitko se u našoj državi ne brine o zločinima komunizma. Svjedoci smo da je zakazala vladajuća saborska većina, uključujući saborsku manjinu odnosno parlamentarnu opoziciju. Miroslav Rožić iz Đapićeve stranke predlagao je prošle godine premještanje nazivalja Trga maršala Tita na Rooseveletov trg, ali se ta stranka nije zalagala za brisanje imena Trga maršala Tita, u Zagrebu. Svjedoci smo nove „partizanske ofenzive“ iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, proslavljanja partizanskih obljetnica i hvaljenja komunističke partije, i to sve pod lukavim izgovorom da se radi o antifašizmu, iako jugoslavenska tzv. Narodnooslobodilačka borba na području N.D.H. nema veze sa Zapadnim antifašizmom u smislu borbe za slobodu i demokraciju, o čemu svjedoče brojni partizanski dokumenti i zločini koje je komunistička partija počinila. Jugokomunistički borci, okupljeni u udruzi partizanskih ratnih veterana pod propagandnim nazivom „Savez antifašističkih boraca“ nedavno je čak od hrvatskih vlasti ultimativno i u određenom roku zahtijevao ukidanje spomenika Hrvatskog društva političkih zatvorenika ispred lepoglavske kaznionice gdje su bili zatvoreni politički zatvorenici savjesti iz doba komunističke Jugoslavije (vidi Večernji list, od 26.1.2006. pod naslovom „ANTIFAŠISTI Srušite spomenik zatvorenicima“). Etiketiranje od strane komunističkih partizana je uobičajna pojava. Tako spomenuti spomenik žrtvama komunizma navodno ima oblik slova „U“. Zna se da je Otvoreno društvo Georgea Sorosa na svojemu budimpeštanskom sveučilištu izdalo naputak da se domoljube (patriote) treba lažno etiketirati fašistima, kako bi se podjarmila nacionalna država i stvorio prostor za internacionalni globalizam. Isti pripadnici partizanske udruge „SAB“ sudjelovali su od 10. do 11. srpnja 1990. na 11. kongresu Saveza udruženja boraca narodnoslobodilačkog rata (SUBNOR) Jugoslavije, u Beogradu, i bez zadrške podržali stav generalpukovnika JNA Blagoja Adžića protiv demokratskih promjena u Hrvatskoj te godine. Poslie je Blagoje Adžić predvodio invaziju JNA na Hrvatsku i napad na Vukovar.

U toj i takvoj atmosferi linča, koju stvaraju titoisti danas u Hrvatskoj, premijer Sanader ne kani ništa poduzimati. Zanimljivo. HDZ, iako je član Skupine EPP-ED, od donošenja rezolucije o osudi komunizma iz 2004. godine do danas nije u Hrvatskoj ništa poduzeo u djelatnoj osudi zločina komunizma. Kako HDZ uz ovakvu oportunističku politiku misli i dalje ostati pridruženi član Skupine EPP-ED je misterij.

Jugoslavenski dokument iz 1951. godine svjedoči o tome da je šef jugoslavenske tajne policije maršala Tita, Aleksandar Ranković, kojega je Bruno Bušić u svojim memoarima s pravom ocijenio teroristom, izvijestio Skupštinu Jugoslavije o svojemu dotadašnjem radu: kroz jugoslavenske zatvore je od 1945. do 1951. prošlo preko tri milijuna ljudi, a likvidirano je preko pola milijuna nedužnih ljudi odnosno 687 tisuća „neprijatelja“ komunizma. (Na tome mu mogu pozavidjeti mnogi šefovi drugih komunističkih tajnih policija iz Istočne Europe.)

Hrvatski katolički radio se u svojemu gore navedenom komentaru osvrnuo na problem uništavanja dosjea suradnika ili doušnika Udbe i njihovih naredbodavaca, kao i uništavanje dokumentacije komunističkih naredbodavaca zločina. Sjećamo se, dok je narod između dva izborna kruga nakon prvih višestranačkih izbora od 30. travnja 1990. slavio pobjedu demokracije, ne samo da šef gubitničke komunističke partije Ivica Račan nije spriječio predaju oružja Teritorijalne obrane Hrvatske u ruke JNA, nego su šefovi i aparatčici Udbe uklanjali dokaze o svojim zločinima. Tako se dogodilo da su se mnogi bivši komunisti, koje je pokojni Predsjednik Tuđman u svrhu nacionalne pomirbe pred velikosrpsku agresiju iz 1991. pozvao u državnu službu Hrvatske, pritajili kao bivši disidenti komunizma, iako nisu svi bili samo disidenti, nego neki od njih i zločinci. Međutim, nisu svi dokazi uništeni. Jedan dokument Ministarstva obrane RH, s datumom od 28.6.1992. godine, pod naslovom „Osvrt na neosnovane optužbe i ucjene!“, govori o izdaji onih nekih kadrova (čast iznimkama) koji su u vrijeme demokracije postali hrvatski državni službenici, iako to zbog svoje prijašnje protunarodne djelatnosti u komunizmu nisu bili zavrijedili. Točno je kada se u komentaru Hrvatskog katoličkog radija kazalo da se radi i o interesu pojedinaca i grupa, iz miljea bivše jugoslavenske tajne policije. Uglavnom, dokument zrcali izdaju Hrvatske, za račun Miloševićeve vlade. Dokument u obliku dopisa upućen je Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije, i u njemu se otklanja optužba na račun hrvatskih kadrova iz bivše Udbe, i na račun tajnih operativaca (agenata i doušnika), te se navodi, između ostaloga sljedeće: „(...)“KOS i SDB morali su imati ovaj rat, u protivnom bili bi svi udbaši i kosovci poubijani, sad je trenutak da nacionalisti izginu“ (citat iz MUP Srbije, op.a.) „Mi smo do sada u ovome ratu obavili svoj dio posla“ – nastavlja se u dopisu MUP-u Srbije. „Hrvatska Stranka Prava je dotučena. Fašisti HOS-a su završili tamo gdje im je mjesto, od PARADŽIKA na dalje. ŠEŠELJEVI fašisti divljaju i dalje. To je naša konstatacija (...) Mi konstatiramo da su svi obavještajni Savezni organi SSUP, SDB i SSNO i KOS-a korektno od nas dobili sve kanale preko kojih je oružje dopremano Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Našom zaslugom Jugoslavenska je armija na tim kanalima zapijenila oko 70% svakojakog oružja i opreme.“

Dokument je potpisan od jednog brigadira Hrvatske vojske, kojega je Predsjednik Tuđman nakon toga smijenio, ali ne i procesuirao. Danas Sanader njemačkom pravosuđu ne želi izručiti tog hrvatskog državljanina, kojega Interpol traži zbog suodgovornosti za ubojstvo jednog hrvatskog političkog emigranta, niti ga želi podvrgnuti državnoodvjetničkoj istrazi u Hrvatskoj (u isto vrijeme tražimo izručenje Hrvatskoj jednog stranog državljanina - „kapetana“). Fakti iz navedenog dokumenta podsjećaju na špijunski skandal pod imenom „Labrador“, koji je označavao tajnu operaciju Kontraobavještajne službe JNA u Hrvatskoj, također za vrijeme rata, kada je Republika Hrvatska izručila Srbiji tri njezina agenta u zamjenu za uhićenog hrvatskog domoljuba Antona Kikaša koji je nabavljao oružje za obranu Hrvatske. Jedan od agenata Beograda, Ivan Sabolović, bio je na visokoj poziciji u antiterorističkom odjelu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Iako trojica uhićenih špijuna (Radojčić, Sabolović, Traživuk) nisu smjeli biti zamjenjeni, jer se nije radilo o ratnim zarobljenicima nego o špijunima, te im se trebalo suditi, Josip Manolić je u emisiji na HTV „Nedjeljom u 2“, dana 1. prosinca 2002. godine optužio mrtvog Gojka Šuška da je Beogradu izručio Miloševićeve agente, iako je istina da su ih izručili Josip Manolić i Josip Boljokovac, te Slavko Degoricija, koji su izručili i teroristu Željka Ražnatovića Arkana, iako se i njemu trebalo suditi u Hrvatskoj, jer također nije bio ratni zarobljenik nego agent strane, srbijanske obavještajne službe.

Sve u svemu, ako hrvatske vlasti danas neće donijeti zakon o lustraciji bivših komunističkih kadrova, i to točno određenih, t.j. onih koji su za vrijeme komunizma kršili ljudska prava, bilo kao naredbodavci i partijski funkcionari, bilo kao doušnici tajne policije, onda Hrvatska lako može postati žrtva veleizdaje u bliskoj budućnosti, jer bivši komunistički kadrovi u pravilu ne provode nacionalnu, nego internacionalnu politiku, koja ne korespondira uvijek s hrvatskim nacionalnim interesima. Nazivlje trgova, kao Trg žrtava komunizma (ako ga ikada bude u Hrvatskoj) ili brisanje Trga maršala Tita, zbog brojnih Titovih zločina i genocida nad hrvatskim političkim narodom, samo je kozmetičke naravi i predstavlja minimalnu satisfakciju žrtvama jugokomunizma. Zbog hrvatske budućnosti bitna je zakonita lustracija i procesuiranje komunističkih zločinaca. Ako se to ne dogodi, Hrvatska može sa političkog zemljovida nestati u bilo kojem trenutku, jer izdajnici Hrvatske samo vrebaju pravi trenutak, a rade na tome u svakom trenutku naše zbilje. Zato je udaljavanje iz državne službe ili lustracija spiritus movens razvoja i zaštite demokracije. To nije osveta, nego zaštita demokracije, iz koje izvire i hrvatski nacionalni suverenitet, i sloboda građana i naroda u cjelini.

Goran Jurišić, Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, Zagreb.