Hrvatima, ili barem velikoj većini nas, odbojna je i svaka pomisao na obnovu neke nove Jugoslavije. Razloge za to ne treba puno tražiti. Zato i nije čudno što je u nas vrlo oprezno primljen prijedlog Europske komisije o stvaranju zone slobodne trgovine na zapadnom Balkanu. Iako možda u pozadini toga i nije plan za obnovom neke nove nama mrske asocijacije, makar je u politici sve moguće, već sama činjenica da se radi o području bivše Jugoslavije izazvala je očekivane osude i apriorna odbijanja.

Dakako da se u svemu tome ne mogu izbjeći ni dnevnopolitičke potrebe, ali zato je jasno zašto je premijer Sanader brzopotezno uzvratio i predložio proširenje CEFTA-e. Odbojnost prema Jugoslaviji nije od jučer niti je razlog jedino srpska agresija. Od 1918. do 1990. i previše se toga dogodilo, a kako je vrijeme prolazilo bilo je sve jasnije da je ulazak Hrvata u Jugoslaviju bio povijesni promašaj koji je narod skupo platio. Među onima koji su izgubili i život je i Milan Šufflay, danas malo spominjan, čija se 75. obljetnica ubojstva navršila proteklog vikenda.

Onima neupućenima valja reći da je riječ o hrvatskom povjesničaru, najvećem svjetskom albanologu prve trećine 20. stoljeća, poliglotu sa znanjem njemačkog, mađarskog, latinskog, grčkog, francuskog, talijanskog, sanskrta, hebrejskog te svih slavenskih jezika, srednjovjekovnog i novovjekovnog grčkog kao i albanskog jezika, filologu, piscu, publicistu i hrvatskom političaru. Ukratko, početkom 20. stoljeća bio je jedan od najcjenjenijih hrvatskih znanstvenika u svijetu. Kako je bio pristaša Stranke prava, svojim je protujugoslavenskim pisanjem postao velika smetnja beogradskom dvoru Karađorđevića.

Režim ga je zatvarao, da bi ga žandarmerijski agenti željeznim šipkama zatukli na pločniku u zagrebačkoj Dalmatinskoj ulici 18. veljače 1931. godine. Svijet je bio užasnut na vijest o njegovu ubojstvu. Ligi naroda, preteči današnjem UN-u, protestirali su tadašnji vodeći svjetski intelektualci, među kojima i Albert Einstein i Thomas Mann. Uzalud. Ubojstvo nikad do kraja nije razriješeno i za njega nitko nije odgovarao. Niti je reagirala Liga naroda. Hrvati su i dalje ostali prepušteni sami sebi. Sve dok se 1990. nisu stvorile okolnosti da se krene u osamostaljenje.