Dugo se čekalo da Ivica Račan objavi što misli o Sanaderovoj akciji okupljanja partnera za mogući novi mandat. “Sanader je obični manipulator ljudima i strankama”, gotovo će rezignirano Račan koji defanzivno, kao da su mu sve lađe potonule, poručuje da mu tobože ne pada na pamet nikoga nagovarati da mu se pridruži u pokušaju rušenja HDZ-a na sljedećim izborima nego će, onako polako račanovski, predsjednik SDP-a čekati da mu se oni sami jave. Oni bi se, pak, misli on, mogli oglasiti onda kad shvate kako je Sanader nesposoban autokrat, a on, baš suprotno, talentiran šef tima koji može unaprijediti Hrvatsku.

Dok inaugurira tu svoju strategiju dostojanstvenog čekanja kao predizbornu politiku SDP-a, Račan se oslanja na nekoliko stvari koje proglašava činjenicama. Prva je da je HDZ navodno već dogovorio poslijeizbornu koaliciju s HSP-om i da će taj savez sasvim sigurno u budućnosti proraditi. Drugo je da je također unaprijed dogovorena suradnja HDZ-a i HSLS-a. I treća je da HNS i HSS neće s HDZ-om jer bi u takvoj koaliciji gubili identitet, a u vlasti sa SDP-om bi, tvrdi, oni mogli čak i napredovati.

HDZ je sasvim sigurno uspostavio posebne odnose s HSP-om i otvorio prostor za moguću koaliciju nakon sljedećih izbora. Suradnja Sanadera i Đapića oko smjene ministrice Škare-Ožbolt, kada je premijer zvao predsjednika HSP-a da ga o tome obavijesti, čak prije partnera iz vladajuće koalicije, posljednji je pokazatelj sve boljih odnosa HSP-a i HDZ-a. Sanaderu, tu je Račan posve u pravu, suradnja s HSP-om treba i zbog radikalnije biračke baze i radi zaustavljanja mogućega snažnijeg prodora Đapićeve stranke. Ali koalicija HDZ - HSP nakon izbora nije baš tako gotova stvar kao što to nastoji prikazati Račan.

Đapić je ipak prejak partner za Sanadera čiji autoritaran karakter upravljanja nije mogao otrpjeti u Vladi čak ni Vesnu Škare iza koje nije bilo ni približno jake baze kakva je, primjerice, HSP-ova. Može se očekivati da će Sanader držati Đapića u blizini za koaliciju u nuždi, ali da će istovremeno tražiti partnera među, da tako kažemo, pasivnijim strankama na političkoj sceni.

Partnerstvo s HSLS-om vjerojatno je doista gotova stvar. Novo vodstvo ujedinjenih liberala sada traži načine da kroz na neki način dogovorno oponiranje Sanaderu (ne zabrani rada nedjeljom, da istospolnim partnerstvima, ne privatizaciji Jadrolinije) dosegne izborni prag u što više izbornih jedinica i da se, kroz inzistiranje na gospodarskim temama, pokuša barem malo vratiti onom pogubljenom liberalnom glasačkom tijelu. No, osim tih ugovorenih oporbenih akcija ne treba očekivati veću nelojalnost dvojca Adlešić-Kramarić Sanaderu i njegovoj vladi.

Ono što se Račanu čini lako dohvatljivim, a to je HSS, zapravo je najvažnija lovina i za Sanadera. Umjereni novi lider HSS-a Josip Friščić pokrenuo je ozbiljnu reformu stranke, okružio se ljudima poput Pankretića i Peceka koji su bili radišni i nekompromitirani ministri u Račanovoj vladi, reagira na svaku temu iz društvenoga i političkog života i pomalo oporavlja stranku koja bi mogla preuzeti četvrto mjesto što ga je dugo držao HNS. Dok HNS produbljuje krizu identiteta kroz međusobno isključive pozicije Vesne Pusić, koja bi prema SDP-u, i Radimira Čačića, koji otvara nove lokalne koalicije s HDZ-om, HSS obnavlja stranačku infrastrukturu ne određujući se nimalo prema mogućem partneru nakon sljedećih izbora.

Sanaderu je HSS puno zanimljiviji od HSP-a jer mu se čini kao stranka s kojom bi, kao i s HSLS-om, mogao unaprijed dogovoriti cijenu njihove podrške za puni mandat, dok bi ga Đapić, Rožić, Granić, Tadić i društvo mogli stalno nešto ucjenjivati.

Predsjednik SDP-a u svakom slučaju nije u poziciji da sjedi skrštenih ruku i čeka da mu partneri sami priđu jer druga strana, HDZ, nema namjeru ispustiti vlast tako lagano kao šestorka, odnosno petorka pod Račanovim vodstvom. Naravno da će od velike važnosti kod dogovaranja poslijeizbornoga vladajućeg saveza biti pojedinačan rezultat SDP-a i HDZ-a i da je Račanu najvažnije koncentrirati se na poboljšavanje pojedinačnoga rezultata.