Za obnovu Gornjeg grada bio bi najbolji bolonjski model obnove. To smatra dr. Boris Morsan , redoviti profesor Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

»Čelnici Bologne prije dvadesetak godina uredili su povijesnu jezgru svog grada a da nisu prisiljavali ljude da sami plate obnovu ili im prijetili ovrhama«, priča profesor Morsan. Kaže da su stanare preselili u drugi dio grada dok u potpunosti nisu obnovili njihove stare domove i trošnu komunalnu infrastrukturu. Nakon toga su ih vratili u obnovljenu povijesnu jezgru. »Talijani su se držali načela da grad čine ljudi i nisu htjeli razoriti njegovu društvenu strukturu – prijateljstva i susjedstva«, govori i dodaje: »Njima je bilo stalo do toga da se život Bologne nastavi u svom prirodnom toku«.

Ako bi se dugogodišnje stanare ovrhama tjeralo s Gradeca, socijalne bi promjene na Gornjem gradu, tvrdi profesor Morsan, bile jednake onima koje su proživljavali rumunjski seljaci, kada ih je Ceausescu iz seoskih kuća selio u masivne komunističke gradnje. »Kako se samo tako netko može upisati u nečiju hipoteku kao vlasnik? To se na ulici zove reket«, ogorčen je profesor Morsan.

Kaže da su gradskim ocima nekretnine važnije od ljudskih života i tvrdi da je Grad bacio oko na Gradec zbog atraktivnosti lokacije i zainteresiranosti bogataša za kupovinom nekretnina. »Podsljemenska zona iscrpljena je za gradnju. Sad se traži nova atraktivna lokacija na kojoj bi bogataši mogli kupovati nekretnine«, objašnjava. Bandićevu izjavu da »ljudi koji nemaju novca trebaju stanovati drugdje«, ocjenjuje drskom. »Ako Grad prisili građane na selidbu i uđe im u hipoteku, onda provodi čisto obespravljivanje tih ljudi«, kaže profesor.

»Nisam odgovorio na ponudu Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture da mi obnove fasadu, jer je ta ponuda nakaradna«, kaže Milenko Stambolija koji sa suprugom Paulinom više od 35 godina stanuje u stanu od 70 kvadrata na Kapucinskim stubama 1. »Kako nam samo mogu prijetiti ovrhom«, ogorčen je umirovljenički par. Kažu da je taj stan sve što imaju. Kada su se uselili, bio je trošan i vlažan. »Interijer smo obnavljali postepeno dvadeset godina, a Grad nam nikad nije ponudio pomoć iako se radi o spomeniku kulture«, kaže Milenko Stambolija.

Njihova susjeda iz Matoševe 1, profesorica Hrvatskog jezika Branka Milković, kaže da »nema ništa protiv obnove fasada«, ali da se »stanovnici Gornjeg grada susreću s puno većim problemima nego što su oronula pročelja«. Priča da Grad nije htio pomoći stanarima oko saniranja zapadnog zida zgrade iako se on može svaki čas urušiti. »Moramo ga sami sanirati pa plaćamo pričuvu od oko 400 kuna mjesečno«, kaže gospođa Milković.

Budući da ona sa suprugom i djecom stanuje u stanu od 90 kvadrata pita se odakle bi namaknuli još 450 kuna, koliko bi morali plaćati mjesečno pet godina za obnovu fasade. »A režije skaču svakog mjeseca, samo je voda ovog mjeseca poskupjela za skoro 20 posto...«, žali se. Upozorava i na drugi problem Gornjeg grada. »Načičkan je kafićima, nema drugih sadržaja, a jedna od rijetkih livada pored kule Lotrščak ljeti se pretvara u terasu na kojoj se ispijaju skupi kokteli«. Predsjednik Društva arhitekata Zagreba, Hrvoje Hrabak, kaže da bi bez temeljite obnove kuća i obogaćivanja novim sadržajima, koji bi poboljšali kvalitetu života i turističku ponudu, Gornji grad postao samo »parkiralište s oličenim fasadama«.