Vjesnik: 02. 03. 2006.
Nitko neće u špijune
Nema obavještajne i protuobavještajne službe koja može funkcionirati bez stalne i lojalne vanjske suradničke mreže
FRAN VIŠNAR
Je li učestalo objavljivanje popisa navodnih agenata i suradnika tajnih službi bivšeg jugoslavenskog režima početak lustracije u Hrvata ili je samo riječ o nabijanju tiraže po svaku cijenu?
Špijunske teme uvijek su golicale znatiželju ljudi, osobito onih koji odmah jure kupiti list ili tjednik koji donosi popise takve vrste. To čine iz dva razloga: da vide jesu li i oni u prozvanom društvu, kao i tko je od poznatih pribijen na stup srama hrvatskog istraživačkog novinarstva.
Pravu svrhu najnovijih otkrića u sadašnjem vremenu nije lako shvatiti. Kakva je korist od takvih jurišnih akcija kada su one gotovo štetne za našu državu. Zašto? Zato što više neće biti puno onih koji će, u nas i u inozemstvu, željeti surađivat
i s hrvatskim sigurnosno-obavještajnim agencijama.Nema obavještajne i protuobavještajne službe koja može funkcionirati bez stalne i lojalne vanjske suradničke mreže, koja pak stupa u tajnu suradnju iz različitih motiva: domoljublje, novčani i kompenzacijski interesi, pustolovne pobude, talentiranost za uloge »dvostrukih agenata«... Rusi su sačuvali klasični model obavještajnog i protuobavještajnog djelovanja čiji je temelj uspješnosti spoznaja, i osoblja i suradničkog lanca, da ih služba za koju rade neće
ostaviti na cjedilu, čak i kad je riječ o agentima pridobivenim ucjenom na podlozi kompromitirajućeg materijala.Postoji opravdana bojazan da će u nas dugoročni učinak biti potpuno suprotan od onog što ga očekuju oni koji su iz tajnih arhiva dostavili novinarima prave, lažne ili nepotpune popise. Tko će se pametan ubuduće upuštati u zahtjevan, konspirativni špijunski posao i to onaj koristan za državu, ako će koju godinu kasnije njegovo ime i pseudonim objaviti ovi ili oni nacionalni listovi i tjednici?!
Amerikanci su naučili tu lekciju. Njihova CIA, panično bježeći 1975. iz opkoljenog Sajgona, u »gluhoj« sobi američkog veleposlanstva na stolu je ostavila evidencijske kartone (većinu s fotografijama) svih svojih suradnika i na vijetnamskoj komunističkoj strani i u redovima savezničkog sajgonskog režima. Sjevernovijetnamci su potom čistke i sječe među tim »izdajnicima« (više od 20.000 popisanih ljudi) provodili glatko i tiho.
Posljedica: nitko u Vijetnamu više nije htio raditi za CIA-u koja se zbog propusta i gluposti u vlastitim redovima morala na tim terenima oporavljati desetljećima.
U našem slučaju nikakve priče o korisnosti naknadnog kemijskog čišćenja suradnika Udbe i KOS-a ili bilo kakvo pokajničko šibanje neće popraviti nepromišljene cinične teze da u 2006. trebamo znati tko su nam susjedi.
Ono što je u Hrvatskoj državna tajna s razlogom je državna tajna, a svaka bi se zloraba trebala sankcionirati. To vrijedi i za radne skice i bilješke u pokušaju ovlaštenih hrvatskih službi da rekonstruiraju suradničke mreže Udbe i KOS-a, kao i za verificirane tajne dokumente s kojima je upoznat državni vrh. Što on ne odobri odlazi u strojeve za sitno rezanje papira, a ne u nečije privatne džepove.
Listovi ili tjednici koji nas uporno zasipavaju takvim nusproizvodima mogli bi nam se učiniti trajno odbojnim. Najbolji načelni odgovor na tu dvojbu dao je legendarni profesor geopolitike Radovan Pavić. Nedavno je u Leksikografskom zavodu posjetio svog bivšeg studenta, danas vrsnog enciklopedista i analitičara. Ispod ruke je donio nekakav list, odmah ga raširio po stolu i dulje tražio određenu fotografiju. Na primjedbu »profesore, novine držite naopako«, Pavić je uzvratio: »Za ovakve novine to nije važno!«