Đapić prolazi tešku obrazovno-znanstvenu dramu. Uputio je zahtjev za magisterij Splitskom sveučilištu, onom istom na kojem je već obranio prepisani magisterij. Koji su mu oduzeli. Uporni Đapić je baš navalio ponoviti cijelu agoniju. Sad kad je tako blizak stranci na vlasti, očekivao je kako će mu zahtjev biti s radošću prihvaćen. Pa je našarao molbu kao za partijsku školu. Za nesreću, Mate Granić je bio na putu. A nije bilo nikog obrazovanog ili bar donekle pismenog u blizini. Pa je pisao iz glave. Vlastite. Što se pokazalo katastrofalnim. Time se doveo u ozbiljnu opasnost i sumnju u vjerodostojnost njegove osnovnoškolske, srednjoškolske i fakultetske diplome. Dobro je procijenio da provjeru istih može zaustaviti samo odlučnim napadom na sveučilišnu zajednicu. Koju je proglasio udbaškim leglom. Možda je Đapić i u pravu, kad su mu već tako nepismenom dali diplomu. Onaj tko mu je dao diplomu, vrlo je vjerojatno došao iz udbaške školice u kojoj pismenost nije bila uvjet. Zato je Đapićeva sumnja u udbašku vezu onih koji su mu dali prolaznu ocjenu sasvim opravdana.

Prava je radost spoznaja da u našoj županiji na svako pročelničko mjesto plaću primaju dva pročelnika. Onaj bivši i ovaj novi. Koji je sada isto bivši. Ako nakon izbora dođe do promjene vlasti, priključit će im se i treći sretnik. Dvojica bivših i jedan novi. Svaki po dvanaest tisuća kuna. Neto. Veliki je to doprinos naše županije zapošljavanju i stvaranju toliko potrebnih radnih mjesta. Za četiri godine, kad opet budu županijski izbori, bit će ih četvorica i za očekivati je da cijeli županijski proračun ode u plaće. Što je u redu. Tome Županija i služi. Za zbrinjavanje vrijednog partijskog kadra.

Naši gradski taksisti obožavaju pisati pisma reagiranja i protesta. Jedan od njih jako se naljutio na novinare Dubrovačkog kad nisu smjesta objavili pismo njegovog genijalnog i važnog mišljenja o nečemu i nekomu. Kulminacija je pismo taksista protiv gradonačelnice zbog kolege koji nije dobio koncesiju, ali je otišao kod gradonačelnice i ispričao joj da mu je posao jedini lijek u neravnopravnoj borbi s teškom bolešću. Bolešću koja, nažalost, gotovo uvijek pobjeđuje. Šuja je napravila ono što je doista i morala. Promijenila odluku i obećala dodijeliti koncesiju. Humano i ljudski. Bilo koja druga odluka ne bi se mogla ni pravdati ni razumjeti. Kad tamo, evo ti k nama taksista s pismom u kojem protestiraju protiv Šujine odluke. Što reći o ljudima koji se tako odnose prema bolesnom kolegi, samo zato jer nije iz istog klana? Umjesto da su upravo oni pošli kod Šuje tražiti dodjeljivanje koncesije svom bolesnom kolegi. Humano i ljudski. Nažalost, humanost ne stoji na našim taksi stajalištima. Eto vas.

Vjera Šuman