U ožujku 2003. godine Ivica Kirin uvjerljivom je pobjedom na prijevremenim izborima vratio HDZ na vlast u Virovitici, a on sam postao je dotad najmlađi gradonačelnik u Hrvatskoj. I ne može se reći da je loše obavljao tu dužnost. Pokazao je Kirin i da ima određeni politički instinkt kad je jedan spomenik NOB-u ponovno postavio na gradski trg nakon što je desetak godina oštećen ležao u nekom dvorištu.

Ali, stvari su se počele prebrzo razvijati. Varaždinski kirurg Marijan Mlinarić nije bio dobar ministar unutarnjih poslova, a još je imao i zdravstvenih problema pa je premijer Ivo Sanader odlučio potražiti mu zamjenu. Predsjednik HDZ-a Virovitičke županije Josip Đakić jamčio je za svog prijatelja i sugrađanina i Sanader je u ljeto prošle godine upravo Kirina odabrao za Mlinarićevog nasljednika. Iz lokalne politike šire nepoznati hadezeovac iznenadno je lansiran u orbitu izvršne vlasti na državnoj razini i to je bilo previše za trenutačne Kirinove kapacitete.

Nije da njemu nedostaje volje i energije da se uhvati ukoštac s bujajućim kriminalom. Ostavlja i dojam hrabrog, beskompromisnog čovjeka, kakav je i potreban za dužnost ministra policije, a posjeduje i izvjesni neotesani šarm. Međutim, Kirin se i u Banskim dvorima nastavio ponašati poput seoskog gazde i to ga, nažalost, čini lošim ministrom. Umjesto da se pokrije ušima nakon što je »provaljeno« da je policija po svemu sudeći pokušala zataškati Đakićevu tučnjavu, ministar odlazi u Viroviticu i u maniri lokalnog šerifa poručuje novinarima da će im zakonski zabraniti tekstove koji se temelje na anonimnim izvorima jer je jedan takav poslužio i za načinjanje slučaja »Đakić«. Dakle, otprilike polovica novinskih članaka više ne bi moglo biti objavljeno.

Dražen CIGLENEČKI