Mogu se naši političari pjeniti koliko god hoće, mogu svojim izjavama napuhavati "antitalijansku" kampanju u Hrvatskoj i slati pogrdne poruke Finiju i Berlusconiju, ali taj će stil i "taktika" biti zadnji koji će riješiti sporno pitanje kupnje nekretnina u Hrvatskoj, u čemu su - kako već godinu dana sustavno poručuje službeni Rim - talijanski državljani navodno diskriminirani u odnosu na ostale građane EU-a. Ako se među talijanskim argumentima pred Europskom komisijom nađu konkretni primjeri koji nedvojbeno dokazuju, primjerice, da je negdje u Istri, pod istim uvjetima, Austrijanac ili Nijemac kupio kuću i uredno je vlasnički upisao na svoje ime, a da to isto nije omogućeno državljaninu Italije, ili mu se, za razliku od ove dvojice, postupak odugovlači - Zagreb će tu praksu i te kako morati objasniti Bruxellesu. Ne zato što se u ovom slučaju EU postavlja u obranu svoje članice Italije, nego zato što ravnopravnost u pristupu tržištu nekretnina spada u jedno od poglavlja o kojemu Hrvatska pregovara s EU-om i s kojim mora uskladiti svoje zakonodavstvo.

Dakle, kada bi Rim uistinu dokazao da postoje slučajevi segregacije talijanskih državljana u odnosu na ostale građane EU-a, bio bi to ne samo bilateralni problem, nego očiti primjer da se Hrvatska ne ponaša u skladu s temeljnim principima europskoga prava u području slobode kretanja kapitala. Bio bi to za Zagreb ne hrvatsko-talijanski, nego europski problem. Za razliku, primjerice, od pitanja esula za koje su već i Bruxelles i Strasbourg kazali da ga dvije države moraju riješiti isključivo bilateralnim razgovorima.

Kao što do sada talijanska strana nije izišla u javnost s konkretnim slučajevima segregacije, iako mjesecima tvrdi da je ona u Hrvatskoj prisutna prema njihovim građanima, tako ni hrvatska diplomacija ne želi javnosti konkretno obznaniti statističke podatke iz kojih bi se vidjelo koliko je Talijana podnijelo zahtjev, koliko ih je odbijeno, a koliko ih je još u postupku. A u nedostatku brojki i dokaza političari rade svoj omiljeni posao - lože atmosferu.