DONOSIMO Dr. ROBIN HARRIS, BIVŠI SAVJETNIK BRITANSKE PREMIJERKE MARGARETH THATCHER, O SLUČAJU HAAŠKOG PRITVORENIKA U ČASOPISU "THE AMERICAN SPECTATOR":

PLANETARNA NEMAN Gotovina je bio kao stvoren za ulogu planetarne nemani: u raznim razdobljima bio je francuski legionar, strani plaćenik u Južnoafričkoj Republici i "snagator" u političkom polusvijetu Pariza - ona vrsta tajnovitog pustolova koju svijet nevladinih udruga, diplomata i pravnika s užitkom mrzi

DOKAZ BEOGRADU Optužba protiv Gotovine podignuta je stoga što je Haaškom sudu trebala kao dokaz srpskoj javnosti da nije pristran na štetu Srba

Velike sile kakva je Amerika ne mogu sebi dopustiti pretjeranu osjećajnost prema prijateljima koji su postali nepotrebni. Ali, ponekad se ipak isplati biti vjeran onima s kojima ste uspješno surađivali u postizanju političkih ciljeva. Ovo osobito važi u slučaju kada te osobe iznutra upoznaju tajno djelovanje SAD-a i kad njihov usud postane presedan koji prijeti američkim službenicima. Takav je slučaj s bivšim hrvatskim generalom Antom Gotovinom, uhićenim u prosincu na Tenerifima zbog navodnih ratnih zločina, trenutačno haaškim zatvorenikom.

Mnogi su pozdravili Gotovinino uhićenje. Oduševljena je bila čak i hrvatska Vlada budući da je neuspjeh njegova uhićenja bio razlogom ili pak izgovorom za odlaganje hrvatskog učlanjenja u Europsku uniju (...) Gotovina je bio kao stvoren za ulogu planetarne nemani: u raznim razdobljima bio je francuski legionar, strani plaćenik u Južnoafričkoj Republici i "snagator" u političkom polusvijetu Pariza - ona vrsta tajnovita pustolova koju svijet nevladinih udruga, diplomata i pravnika s užitkom mrzi. Ali Gotovina nije bio glup: odmah je bistro zaključio da nikada neće imati pošteno suđenje. Stoga je nestao. Ili preciznije, "pojavio" bi se uvijek kad god bi to nekome zatrebalo. (...) Ime Ante Gotovina izgovarano je u istom dahu s Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem.

Ali, za razliku od sarajevskih i srebreničkih koljača, Gotovina nije optužen da je naredio ičije ubojstvo, a još manje genocid. Vojna operacija Oluja, koju je u kolovozu 1995. godine Hrvatska provela da bi vratila teritorij tzv. Republike Srpske krajine, koju su uz potporu Beograda bili okupirali pobunjeni Srbi, nije bio čin agresije, već samoobrane. Optužnica spominje da je ubijeno 150 srpskih civila. Ubili su ih iz osvete hrvatski civili, pri čemu je hrvatska policija stajala prekriženih ruku, što je doista sramotno. Ali, to se dogodilo nakon, a ne tijekom vojne operacije. Hrvatska je Vlada odgovornost za održavanje reda već bila formalno prenijela s vojnih na civilne vlasti. Gotovina čak više na tom području nije ni bio - pridružio se muslimanskim i hrvatskim snagama koje su nastavljale operaciju u Bosni.

Usprkos ovim činjenicama - koje se ne osporavaju - sada Sud optužuje Gotovinu za niz zločina, što bi mu moglo donijeti duge godine zatvora. Objašnjenje leži u uvodnom dijelu optužnice. Ona opisuje operaciju Oluja kao dio "zajedničkog zločinačkog poduhvata, čiji je opći cilj bilo prisilno i trajno protjerivanje srpskog pučanstva s područja Krajine". Ali pitanje glasi: ako je Oluja doista bila "zločinački poduhvat", nisu li i američki dužnosnici moralno, pa čak i kazneno odgovorni?

A zapravo već i samo postavljanje ovog pitanja prokazuje glupost i nepravednost optužnice. SAD ne sudjeluje u ratnim zločinima, niti pred njima zatvara oči. Ali SAD je doista u svakoj fazi poticao, pomagao i nadgledao Oluju - službena i neslužbena svjedočenja o onome što se dogodilo kristalno su jasna. CIA je znala što se događa jer je prethodno pružila podatke i potporu operaciji. Znao je i Pentagon, jer su u njoj sudjelovali i ovlašteni američki vojni savjetnici. Znali su i Bijela kuća i State Department jer, prema Washingtonskom sporazumu prethodne godine, cilj je američke politike bio stvaranje hrvatsko-muslimanskog saveza, koji bi poništio srpska teritorijalna osvajanja i omogućio pravedan mir.

Treba se prisjetiti tadašnjeg bezizlazna stanja: nakon četiri godine agresije, velika Srbija je uspjela okupirati 70 posto Bosne i trećinu Hrvatske. Velika Britanija i Francuska stavile su veto na američki plan skidanja embarga na oružje za Bosnu i zračnih napada protiv srpskih postrojba. Pale su UN-ove "sigurnosne zone" Srebrenica i Žepa. Masakrirane su tisuće muslimanskih muškaraca, čak i dječaka. Sarajevo je bilo pod stalnom opsadom. Povrh svega, srpske snage iz Bosne i RSK napadale su drugu strateški presudnu "sigurnosnu zonu" Bihaća na sjeverozapadu Bosne, čiji bi pad bio stvorio novu humanitarnu tragediju, što bi zapečatilo pobjedu srpskog agresora i onemogućilo trajan opstanak Bosne. Oluja je konačno pokrenuta tek u ovakvim okolnostima.

Bio je to mali vojni trijumf, školski primjer operacije na NATO-ov način, utemeljene u nadmoćnom naoružanju, obavještajnim podacima u stvarnom vremenu, djelotvornoj logističkoj potpori i izbjegavanju civilnih gubitaka. Krajina je vraćena u 72 sata. A nakon što su hrvatska i muslimanska vojska napale srpske postrojbe u Bosni i NATO-ovi zračni udari pod vodstvom SAD-a slomili srpsku volju za otporom, stvoreni su obrisi novog, nametnutog mirovnog rješenja. Koliko god daytonski sporazum u studenom te godine bio manjkav, donio je mir, obnovu i kakav-takav povratak prognanika. Manje povoljan ishod Oluje bio je masovan odlazak srpskog pučanstva - vjerojatno 80.000 do 150.000 ljudi - iz tog područja. Optužnica tvrdi da je ovo bio sav smisao operacije, ali iseljenje je naredilo samo srpsko vodstvo, iz svojih razloga. Tekst naredbe Milana Martića, takozvanog predsjednika RSK, objavio je nakon nekoliko tjedana srpski dnevnik Politika. Odobrio ga je i vojni zapovjednik RSK, general Mrkšić, kojega je imenovao sam Milošević.

Cilj vojnog povlačenja bilo je prebacivanje teškog oružja u Bosnu. Ali zašto i civila? Odgovor je u balkanskim uvjetima sasvim razumljiv: radi nastavka beogradske politike etničkog čišćenja i preseljenja Srba u istočnu Bosnu i na Kosovo, kao dijelove planirane velike Srbije. Svjedočenja pred Haaškim sudom točno pokazuju kako su krajinski Srbi bili usmjeravani u ta područja.

Ali, bilo je i drugih motiva. U svijetu ima mnogo zainteresiranih za izjednačavanje agresora i žrtve agresije radi revizije povijesti nedavnih balkanskih ratova. Tvrdnja da su sve strane podjednako krive služi opravdanju kolosalnog neuspjeha politike Europske unije i osobito Velike Britanije. Nakon raspada Jugoslavije britanski je Foreign Office dosljedno provodio politiku u korist Beograda, a neprijateljsku prema Hrvatskoj i Bosni. Britanija je bila glavna prepreka na hrvatskom putu u članstvo EU-a, pa je sada gorljivo zainteresirana da Gotovinu osude. (...)

A ako se i konačno ozakoni da se zapovjednicima legitimnih operacija, koje slučajno dovedu do odlaska civilnog stanovništva, može suditi kao sudionicima u zločinačkom poduhvatu, teško je zamisliti mogućnost ijedne buduće sigurne intervencije SAD-a. Stoga je u Haagu na kocki mnogo više od ljudskih prava Tonyja Casha.

Dr. Robin Harris, autor članka "Amerika, Haag i Ante Gotovina", objavljenog u ožujskom izdanju časopisa "The American Spectator", direktor je u britanskom "think tanka" (znanstveni institut) Politeia. Prema časopisu "Prospect", dr. Harris je "vodeći thatcherovac", budući da je, među ostalim, bio politički savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher tijekom njezina mandata.

Izuzetno mnogo pisao je o događajima u jugoistočnoj Europi, a također je i pisac knjige "Dubrovnik: A History" ("Dubrovnik: jedna historija"), London, nakladnik Saqi, 2003. godine. Istaknuti publicist dr. Norman Stone napisao je za nju da je riječ o "Harrisovu učenom i dobro napisanom ljubavnom trudu", te "izvanrednoj knjizi koja engleskom čitatelju otvara jedan zanimljiv zakutak sredozemne povijesti". Za njezina autora je pak napisao da je uz to i "jedan od rijetkih britanskih znanstvenika koji znaju pisati na materinskom jeziku".