Ima li potrebe, 35 godina kasnije, prisjećati se hrvatskog proljeća? Kakvo je bilo značenje »masovnog pokreta« u kojem su, početkom sedamdesetih, sudjelovali deseci tisuća ljudi, među kojima i oni što su dvadesetak godina kasnije na demokratskim izborima došli na vlast u Hrvatskoj? Je li sjećanje na 1971. samo nostalgija za vremenima kada je hrvatska inteligencija, prvi put nakon 1945., osjetila potrebu za izmakom od jugoslavenstva, ili podsjetnik na znamenite dane koji su ugrađeni u našu sadašnjost?

Recentni publicistički pregledi slažu se da je 1971. - na čijem je kraju »maspok« ugušen - bila samo zadnja godina velikog projekta demokratizacije Hrvatske i Jugoslavije. On je započeo sredinom šezdesetih, zajedno s »privrednom reformom«, radi afirmacije nacionalne komponente u unitariziranoj državi. Nakon pada Aleksandra Rankovića, zloglasnog šefa tajne policije, na Brijunskom plenumu 1966., u Hrvatskoj su zapuhali vjetrovi demokracije. Pojavila se Deklaracija o položaju hrvatskog književnog jezika, koju je oštro napala partijska struktura, a do kraja šezdesetih na sceni se pojavio niz disidenata. Književnici okupljeni oko Hrvatskog književnog lista, studenti i istaknuti povjesničari, poput Franje Tuđmana koji je kritizirao »biblijsku« Povijest SKJ, počeli su stvarati nekomunističko javno mnijenje. Ujedno, u javni život sve je više ulazila Katolička crkva, što je bilo osnaženo ugovorima s Vatikanom.

Do početka sedamdesetih, na hrvatskoj sceni formulirali su se zahtjevi za reformom bankovnog i deviznog sustava, jednakošću hrvatskog jezika u javnoj uporabi, novim položajem Hrvatske u federaciji, drukčijim odnosom prema iseljeništvu. Stvoreni su listovi poput Hrvatskog tjednika, Hrvatskog gospodarskog glasnika, Hrvatskog sveučilišta, čiji pluralizam nije bio po volji državnom vrhu. Velik uzlet te su ideje doživjele nakon X. sjednice CK SKH, u siječnju 1970., kada je sa scene pometen jugoslavenski unitarist Miloš Žanko. Reformska linija u SKH, predvođena Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, ipak, bila je samo dio proljećarskog pokreta. Drugi, jednako važni dijelovi, bili su Matica hrvatska, koja je funkcionirala kao opozicijska politička stranka, te studenti. Pokret hrvatskih sveučilištaraca, kako su se nazivali, bio je glavna pokretačka struja »maspoka«.

Represija koju su Broz i njegovi »hrvatski kadrovi«, nakon sjednice u Karađorđevu u prosincu 1971., proveli nad stotinama istaknutih »proljećara«, pokazala je koliko su oni bili opasni za tadašnju državu. Godine koje su na robiji proveli Vlado Gotovac, braća Veselica, Šime Đodan, Dražen Budiša, Ante Paradžik... dokaz su kako je demokraciju shvaćao drug Tito, ali i velik primjer žrtvovanja za nacionalne političke ciljeve.

Zato se treba prisjetiti 1971. kada je, na dvadesetak godina, ideja hrvatskog proljeća otposlana u »Sibir«. Raskid s komunističkim režimom i SFRJ 1991., koji su proveli ponajprije proljećarski disidenti od Tuđmana do Gotovca, pokazuje da je bila riječ o ostvarenju težnje za neovisnom i samostalnom Hrvatskom. Dobro je što danas o tome možemo govoriti kao o povijesnoj temi, iako je Hrvatsko proljeće više od povijesti.