Nimalo me ne čudi ljutnja Ante Đapića, koji je svojevremeno »pod nokat« uspio staviti stranku koju i danas istinski desničara povezuju s likom i djelom njenog osnivača Dobroslava Parage, ali nikako ne s Đapićem i načinom na koji je došao na čelo HSP-a. Već je tada Đapić spoznao trulež hrvatskih institucija, a zbog koje se je truleži uspio ogrnuti tuđim plaštom i okititi tuđim trudom i mukom, te zato ne čudi što je danas kobajagi uljuđeniji Ante Đapić u izgradnji svog lika i djela pribjegao prepisivanju, i poturanju tuđe umotvorine pod svoj magistarski rad. Ne zaboravimo da je i sudačka visost zadužena za pravdu i pravednost potvrdila da na plagijate takve vrste treba gledati kao na svojevrsno intelektualno ordenje, što bi svaki pošteni građanin nazvao titulom sranja, a ne znanja.

Sama činjenica da su se Upravni i Ustavni sud premazali zaštitnom lazurom, ni u kom slučaju nije uklonila crva iz podnice po kojoj šeta Anto Đapić i koji umjesto da je kažnjen za neuspjeli plagijat i prepisivanje tuđeg rada, sada još i prijeti, i to upravo onima koji su u tom sijasetu bijede morala i poštenja, postupili stručno i časno, ne dopustivši da im se iz gnijezda izleže kukavičje jaje. Ta šarolika paleta plagijatora i prevaranata svih vrsta najprisutnija je upravo u kvaziinteligenciji i političkoj kremi kojoj ne smetaju tipovi upitnog morala, okićeni tuđim perjem, koji prepisivanjem nisu uspjeli doći do titule, a nakon demontaže svoje vjerodostojnosti u usta uzimaju riječi hibernacija, demokracija i demokratske vrijednosti zapada. Ne bi ulazio u ocjenjivanje koliko i u kojoj je dozi Ante Đapić savladao, razumio i spreman priznati stvarnu bit demokracije i zašto je pribjegao kao svoje prikazati prepisanu umotvorinu jednog stvarnog intelektualca.

Naravno da je blažena država koja nema fenomene tipa Ante Đapića čiji su nastupi upravo školski primjeri političkog reketa, ucjene i ignorancije temeljnog principa demokracije, a koje su principe vlastožudni Đapići pretvorili u trgovinu funkcijama, položajima, rukama i obrazima, a sve protivno temeljnom postulatu demokracije koji glasi: Demokracija je politički sistem provođenja volje naroda, koji funkcionira na principu »odozdo prema gore« (kroz općine, gradove, Županije i tek na kraju državni vrh) Anto Đapić je upravo u zadnjih mjesec dana postao politička prijetnja demokraciji broj jedan, prijetnja koje se boji i sam Ivo Sanader, jer bez Đapićeve potpore u Saboru, njegova marionetska vlada ne može opstati. Ne zabrinjava Đapićeva najava »bitke s Udbom«, jer onaj tko je od bitki bježao, loš je vojskovođa, ne brine pjena oko Đapićevih usta, ali zabrinjava izostanak reakcije svih onih koje Đapić u svojoj prijetnji naziva arbitrima demokracije, pripadnicima, i zaštitnicima kako ih Đapić naziva »ideološki bastioni komunističkog i udbaškog naslijeđa, bastion koji su na hrvatsku državu eventualno pristali, ali je nikada nisu voljeli«.

Na gluposti i Đapićeve uranilovke treba se upitati, što bi na to rekli oni koji su svoju ljubav prema Osijeku platili životom, dok je Đapić svoju ljubav prema Osijeku dokazivao u metropoli, među političkim izdajnicima provincije, koji rađe obnavljaju fasade koje zapišaju lokalni pijanci, nego ratom porušena sela i gradove među koje spada i Osijek, u kojem se je poratni povratnik Đapić zahvaljujući političkom kupleraju, nepoštovanju volje naroda i konvertitskim rukama uvalio u fotelju gradonačelnika. Da stvar bude gora, Đapić je u svoja kola upregao HDSSB, taj slavonski tračak nade koji je promičući ideju decentralizacije do nogu potukao Ivu Sanadera, koji je u grčevitoj borbi za vlast dojučerašnji model kvazidemokracije pretvorio u licitaciju, reagira Stjepan Tot iz Slatine.