Hrvatska je bila ta koja je - nakon pada Vukovara - prva predložila osnivanje međunarodnog suda koji bi kaznio ratne zločine. Nakon usvajanja tzv. izlazne strategije po kojoj bi istrage završile 2004., prvostupanjska suđenja 2008., a žalbeni postupci 2010., čime bi sud završio rad, iz Hrvatske je u rujnu prošle godine (I. Banac, I.Z. Čičak) predloženo da se mandat Haagu produži: "domaća pravosuđa i dalje izbjegavaju procesuiranje ratnih zločina", i prebrzi bi prestanak rada ugrozio pravdu. Ovih dana, nakon Miloševićeve smrti, iz Hrvatske dolazi i treća inicijativa: Vesna Alaburić predlaže ukidanje Haaškog suda. Nasuprot nacionalističkim osporavanjima Haaga, ona smatra da je Haaški sud bio potreban, no da je svoju misiju obavio, te da bi nakon smrti vodećih osoba svih sukobljenih strana preostale procese trebalo preuzeti domaće, uvelike osposobljeno sudstvo. Alaburićka drži kako bi to pomoglo da javnost ex jugoslavenskih država presude za ratne zločine prestane smatrati nametnutima.

Protuargumenti se svode na nesposobnost agresorske, srpske strane da svojim državljanima sudi pravedno. Ostalo su ili prognoze (inicijativa "neće proći"), ili podmetanja: "što bi bilo bez Haaga"…, nemoralno je abolirati Mladića i Karadžića, i sl… Naravno, ozbiljno je pitanje kako bi se u današnjim okolnostima sudilo Mladiću i Karadžiću. No da će oni živi do Haaga — ne vjerujem… A ako je do otrežnjenja srbijanske javnosti, nakon Miloševićeve bi smrti Mladiću moralo biti suđeno u Srbiji. A Karadžiću ne bi sudila Republika Srpska, nego Bosna i Hercegovina! Što se pak visine kazni tiče, ni najveća ne bi zadovoljila žrtve, a i najmanja bi individualizirala krivnju… Napokon, ukidanje Haaga ne bi značilo prestanak obveza međunarodne zajednice! Naprotiv, potaknulo bi rad MKS-a, "Svjetskog suda", tako ugroženog opstrukcijom velikih… Zbog svega toga prijedlog je Vesne Alaburić iznimno dobrodošao: ako ovoga trenutka i nerealan, izvrstan je putokaz za novo - a neizbježno - promišljanje haaške "izlazne strategije".