Srpske ratne zločince kao da sustiže kletva njihovih žrtava. Milan Babić digao je na sebe ruku, od Slobodana Miloševića ih je digao Bog, a od Dragana Vasiljkovića, figurativno, australski ministar pravosuđa. Pod kapom nebeskom za njih, izgleda, više nigdje nema životnog prostora u kojem bi mogli dosmrtno okajavati (ili nepriznavati) svoje grijehe. Teret zlodjela ispostavlja se preteškim čak i za dvojbenu savjest zločinaca. Kao da je naglo krenuo proces kondenziranja krivnje u njezin konačan produkt: izvršenje pravde na ovaj ili onaj način.

Milan Babić, haaški pokajnik i krunski svjedok u suđenju protiv rodonačelnika "balkanskih ratova" s kraja 20. stoljeća, objesio se i okončao uzničku agoniju. Smrt mu se vjerojatno činila poželjnijom od života raskućenog svjedoka koji je izgubio i dom i domovinu, a uz zatvorsku kaznu zaradio i etiketu veleizdajnika i status doživotne mete osvetnika. Slobodan Milošević je otišao bez presude, ugasio se nenadano u haaškoj ćeliji i time osigurao zadnje promaknuće - u srpski mit na kojemu će se i nadalje otrovom napajati makar dio zaražene generacije.

No, ovakav epilog nije rezerviran samo za srpske zločince nego za svaki zločin per se. Jer ta iracionalna (ne)ljudska pobuda da se tuđom smrću kupuje vlastiti bolji život nikada i nikomu nije donijela sreću. Neće ni Ratku Mladiću, ni Radovanu Karadžiću, ni Blagoju Adžiću ni Veljku Kadijeviću, ali bogme ni Antunu Gudelju (optuženom za ubojstvo Josipa Reihl-Kira), ni njegovim nalogodavcima, ni onima koji su skrivili zločine u Lori, Gruborima, Varivodama, Gošićima, Pakračkoj Poljani ... I dok čitaju vijesti o pravdi koja je stigla srpske zločince, vjerojatno ih steže oko srca neka zlehuda zebnja...