Vjesnik: 23. 03. 2006.
Plašljivi špijun
CIA i Pentagon moraju priznati da su im anti-saddamovski saveznici nudili obavještajno smeće
FRAN VIŠNAR
Tri godine nakon vojne intervencije u Iraku Amerikanci postupno počinju priznavati kome su sve vjerovali i od koga su kupovali informacije o Saddamovim oružjima za masovno uništen je. Poznato je da je dugo godina glavni izvor podataka na tom planu CIA-i, ali i britanskom MI6, bila skupina imućnijih iračkih izbjeglica koja se kretala na relaciji London - Washington.
Čudno je da su tim Iračanima s Rolexima i skupim odijelima iskusni obavještajci, kako u Velikoj Britaniji tako i u SAD-u, pridavali toliko pažnje, iako je i analitičar srednjeg ranga vrlo brzo mogao ustanoviti da ta »upeglana« iračka oporba priča samo ono što Tony Blair i George Bush žele čuti: »Saddam Hussein razvija tajni program proizvodnje "prljave" atomske bombe; bojne glave raketa zemlja-zemlja puni kemijskim i biološkim sredstvima; tajne laboratorije sakriva u svojim rezidencijama širom Iraka« (2004. godine Amerikanci su ih redo
m sravnjivali sa zemljom).Danas i u CIA-i i u Pentagonu moraju priznati da su pili iz »zamućenog izvora« i da je ono što su im njihovi anti-saddamovski saveznici nudili bilo zapravo obavještajno smeće (dezinformacije od poluistina do potpunih laži, uključujući i obavještajne tračeve najniže razine).
U toj gomili hohštaplera i često lažnih izbjeglica čiji je jedini cilj bila politička ambicija u Iraku kojeg će Amerikanci okupirati zahvaljujući i njima, ipak se pojavio i jedan kvalitetni špijun, i to ne bilo kakav nego onaj iz »džepa Saddama Husseina«.
CIA je upecala Saddamovog ministra vanjskih poslova Najija Sabrija. On je znao mnogo, ali je bio plašljiviji od zeca. Strašno se bojao osvete Saddama Husseina koji je bio u stanju dati okrutno mučiti ljude i zbog manjih sumnji. Naji Sabri je strahovao da će ga Saddam otkriti, a onda hladnokrvno promatrati kako ga iračka tajna služba polako pretvara u lužinu koju onda ispušta u kanalizaciju poput deterdženta za pranje suđa.
Sabri je stoga bio vrlo oprezan u količini onoga što će izdati Amerikancima. Ipak, dao im je nekoliko vrlo konkretnih stvari: točne podatke o količini konvencionalnog naoružanja u posjedu iračke vojske i vladajuće stranke BAAS i precizne detalje o Saddamovom nuklearnom programu.
Prvi čovjek iračke diplomacije tvrdio je (a to je potkrijepio i dokazima) da je Saddam daleko od izgradnje A-bombe, jer su mu infrastrukturu uništili Amerikanci 1991. godine masovnim bombardiranjima u »Pustinjskoj oluji«, te da i biološkog oružja ima vrlo malo.
Taj podatak CIA je odbacila kao netočan. Radije se oslonila na jedan drugi Sabrijev izvještaj u kojem je on tvrdio da iračka kopnena vojska i ratno zrakoplovstvo imaju velike zalihe kemijskog oružja koje će upotrijebiti kada dođe do općeg napada na Irak. On je, dakako, bio u potpunosti lažan, što Sabri nije znao. Amerikancima je ponudio CD-romove koje je namjerno snimila iračka protuobavještajna služba, jer je Saddam želio da to odvrati SAD od kopnene invazije. Kemijske tvornice razorene su još u »Pustinjskoj oluji«, a preostale tajne zalihe bojnih otrova uništene su Saddamovom usmenom naredbom prije dolaska inspekcije UN-a 1993. godine.
Za takve podatke CIA je Sabriju platila 100.000 dolara (»nagrada za izvanredni trud«) i to posredovanjem francuske obavještajne službe DGSE koja je u ime CIA-e kontakte s iračkim ministrom održavala u hotelima New Yorka. U fazi aktivne suradnje Naji Sabri se nikada nije sastao s Amerikancima i odbio je prebjeći na njihovu stranu. Bio je špijun koji je umirao od straha i od same pomisli na Saddama Husseina, kojega se nikada javno nije odrekao.